U nedjeljnoj kolumni Pod naponom Silvana Oruč Ivoš postavlja pitanje hoće li policija morati čuvati vjernike od napada i provokacija nakon nedjeljne mise od mene i meni sličnih – aktivista za ljudska prava.
Ovim reagiranjem javno odgovaram da je to malo vjerojatno. Prema meni dostupnim informacijama katolički vjernici i njihovi svećenici nisu niti jednom prigodom manifestiranja svoje vjere bili napadani, vrijeđani, fizički maltretirani niti su se imenice koje obilježavaju njihovu vjersku pripadnost koristile u pejorativnom značenju. Vjera se manifestira javno, promovira se u medijima, dio je obrazovnog sustava i pripadnici vjerskih zajednica često se pozivaju na svoju brojnost i većinu, pa čak i u školskim udžbenicima. Zvona sa katoličkih crkvi diljem države svakodnevno krše odredbe Zakona o zaštiti od buke zvoneći prije i nakon zakonom dozvoljenog vremena. Nikome, pa čak niti državnim službama na plaćama poreznih obveznika koje se bave zaštitom od buke, ne pada na pamet da to označi napadom i provokacijom ostalih.
Katolički vjernici bogougodne heteroseksualne orijentacije svakodnevno manifestiraju i promoviraju svoju seksualnost grleći se po ulicama, kopulirajući na javnim plažama, reklamirajući svoje proizvode i tvrtke prizorima od seksualnih aluzija do otvorenog seksa.
Za razliku od pedera i lezbijki, kojima je policija nužna da im sačuva čitavu kožu kad ih kao takve prepoznaju, čije nazive koriste da označe svaku mrsku pojavu od promašivanja gola do iznevjerenih predizbornih obećanja i koje nije društveno neprihvatljivo naguravati i namlatiti niti proglasiti agresivno vidljivima zbog same činjenice da postoje.
Izbor riječi Vjesnikove kolumnistice napad i provokacija i zazivanje zaštite policije uzrokovalo je dijeljenje letaka o pravima seksualnih manjina ispred zagrebačke katedrale u povodu Međunarodnog dana borbe protiv homofobije. Kolumnistica Vjesnika taj je čin dijeljenja letaka, kao promidžbena metoda inače vrlo raširen među poduzetnicima, nevladinim organizacijama, oglašivačima, pa i vjerskim zajednicama, ocijenila napadom i izazivanjem. Silvana Oruč Ivoš izjavljuje da nije homofobična, i u nastavku detaljno obrazlaže mjeru svoje snošljivosti. Ne pada joj na pamet ljude koji su se opredijelili za takvu seksualnu orijentaciju nazivati bolesnicima, ne bi ih slala na liječenje niti izopćila iz društva, jednostavno ih doživljava kao bilo kog drugog i o nečijoj seksualnoj orijentaciji joj je glupo i raspravljati. Jedino joj nije jasno zašto dijeljenjem letaka napadaju i provociraju i na taj način iskazuju deficit razumijevanja za prava i osjećaje drugih, vjernika i svećenika s kojima se solidarizirala pred napadom i provokacijom dijeljenja letaka.
Mada homoseksualce doživljava kao bilo kog drugog, u trenutku kad se usprotive homofobiji i ukažu na rasadišta homofobije snošljivost Vjesnikove kolumnistice prestaje i počinje ugroza i potreba za policijskom zaštitom. Neka se zavuku u mišje rupe i tamo prakticiraju svoje seksualne odabire, neka se sakriju i žive u stalnom strahu hoće li biti razotkriveni, neka jednom godišnje proparadiraju pod paskom policije, ali neka ne provociraju i ne napadaju većinu dijeleći svoju prljavu propagandu ispred katedrale. Jer osjećaji katoličke većine su valjda u očima Silvane Oruč Ivoš profinjeniji od njihovih, pa i sama vidljivost te odurne pojave na javnoj površini ispred bogomolje izaziva takve povrede osjećaja koje opravdavaju mlataranje šakama, fizički napad i guranje od strane katoličkih aktivista i aktivira potrebu za zaštitom policije.
Nakon svega nije neobična ni zgroženost Silvane Oruč Ivoš zbog moje izjave da je sekularnoj državi neprimjereno da visoko pozicionirani službenik te države javno proglasi vjeronauk kičmom obrazovnog sustava. A neprimjereno je već i zbog toga što je vjeronauk sredstvo reproduciranja homofobičnih stavova i opasan okidač koji narušava prava i sigurnost vrlo ranjive manjine.
