Aida Bagić
Draga Vesna
Draga moja Vesna
Draga naša Vesna
U oproštajnim govorima na posljednjem ispraćaju – a ja polako postajem svjesna da ovo uistinu jest posljednji ispraćaj, trajni, nije samo dok se ne vratiš s Prvića ili s nekog puta… – uobičajeno je kazati nekoliko riječi o životnom putu one koju ispraćamo, o njenim postignućima. Ali za tebe, Vesna, nije dovoljno nekoliko riječi. Osim toga, ti sve to ionako znaš. Bilješke o tebi vrte se ovih dana na internetu, po novinama, na raznim jezicima, spominje se da si bila novinarka, aktivistica, feministkinja, dapače bila si veteranka feminističkog pokreta, publicistkinja, borkinja za ljudska prava, istraživačica i mirovnjakinja, bila si vještica, i to vještica iz Rija. Iako, nitko od nas više nije siguran jesi li na kraju uopće i bila u Riju.
Mi koji smo danas ovdje znamo da jesi bila sve to. Znamo i da si bila još mnogo više. Bila si nam prijateljica, bila si nam starija sestra, feministička majka, ponekad i otac. Bila si i Zagrepčanka i Primorka i otočanka, Prvinka, i Njujorčanka. I još, mislim da mi ne bi oprostila da to ne spomenem, bila si mačja mama Ribi Roxani Raheli Ramoni zvanoj Ribica i Rari, bila si mama i Žižuli i Pinkyiju. Odmah da ti kažem, Žižula i Pinky su na sigurnom.
Prije nešto više od dvije godine, kad smo svi zajedno slavili tvoj rođendan, sedamdeseti, nismo planirali ni ispraćaje ni oproštajne govore. Planirali smo nove rođendane i nove akcije.
I zato si trebala ostati s nama.
Trebala si ostati s nama barem toliko da sa svojim dokumentarcem, s Onim drugim selom obiđeš sva ona mjesta, i sela i gradove, u kojima bi tvoja duboka potreba za razumijevanjem načina na koji se konstruiraju različita sjećanja, ta potreba koja te navela da se uopće baviš selom s dva imena, pridonijela suočavanju s prošlošću i mogućem pomirenju u budućnosti, ako ne već u sadašnjosti. A znamo da ti je bilo stalo do pomirenja i do toga da ratne rane zacijele na pravi način.
Trebala si ostati s nama barem toliko da završiš rukopis svoje knjige priča, koju si nazvala Post mortem i koja je trebala biti o drugim ljudima, čak i o jednom psu, otočkom Speedyiju, a sad, evo, ostavila si nama da napišemo priču o tebi – post mortem.
Trebala si ostati s nama barem do još jedne dodjele nagrade „Nada Dimić“ tako da osobno sudjeluješ u odluci o tome kome predati kocku kaldrme kao simbol otpora, protesta, provokacije, rušenja tabua i konvencija – svega onoga što je bio i tvoj život.
Trebala si ostati s nama da nastavimo slaviti tvoje rođendana. Da bude sushija, glamura (pa makar fiktivnog), da bude feminističkih i aktivističkih zborova, politike i kolača, da bude transgeneracijskog teatra i općeg muvanja, aproprijacija raznih, istodobne proizvodnje i dekonstrukcije feminističkih (i inih) mitova i legendi, da bude čak i vatrometa.
Trebala si s nama biti barem još neko vrijeme da završiš sve ono što si htjela završiti. Iako, sigurna sam da bi u tih nekoliko godina, kojih sada više neće biti, ti opet započela još mnogo toga. Na primjer, prošlu noć ti bi sigurno probdjela prateći što se događa u Washingtonu i smišljala kako da sve ono što su nas Amerikanci nekad podučavali o rješavanju sukoba i demokratizaciji obogatimo svojim balkanskim iskustvima i upakiramo u model koji ćemo im ponuditi kao rješenje njihovih problema.
Koliko god da nam je teško, i koliko god će nam trebati vremena da prihvatimo činjenicu da nisi više s nama i da ćemo tvoje rođendane slaviti bez tebe, utješno je znati da se nisi predala – doslovno do posljednjeg udaha.
Čak i u ovih nekoliko posljednjih godina, kad ti je postalo sve teže i hodati i disati, imala si često više strasti i životnosti nego mnogi fizički zdraviji od tebe. Kao što je naša zajednička prijateljica napisala opraštajući se – dobro je što nam nisi dala da te «spremimo negdje na sigurno». Ostala si na svom otoku gotovo do kraja. Još krajem rujna na šibenskoj tvrđavi govorila si o desetljećima istraživačkog rada koja stoje iza priče o Onom drugom selu i jedva da je prošlo mjesec dana otkako si na Prviću ponovo oživjela inicijativu za otok sretnih mačaka.
U svakome tko je danas ovdje, kao i u mnogima koji su htjeli doći, ali nisu mogli zbog ovih neobičnih uvjeta na koje se nismo još navikli, ti si Vesna ostavila trag. Kao svaka prava vještica i vila ostavila si za sobom plamen. Trajni plamen. I mi ćemo se sjećati.
Nastavit ćemo naše razgovore, a vjerujem da svatko ponaosob ima neki nezavršeni razgovor s tobom, nastavit ćemo naše međusobne razgovore o tebi i tvojoj ostavštini, o tome na koje si nas sve načine poticala i ohrabrivala na osobne promjene i na kolektivno djelovanje.
Vremena su neobična, samo se još nismo navikli. Ili su vremena uvijek bila neobična. Kao što si ti sama rekla: „Kolikogod su vanjske okolnosti teške, one su i izazov. Da živimo u najboljem od svih svjetova, ne bi bilo ni potrebe za našim inicijativama. Prema tome, vanjske okolnosti su izazov i šansa.“
Izazov i šansa. Kad tebe čujem kako to govoriš, a mogu te jasno čuti kako mi s vrha svoje kuće u Prvić Luci dovikuješ – izazov i šansa, onda to nije fraza. Tvoj život, sve što si činila i govorila, bio je poticaj da okolnosti u kojima smo se zatekli prihvatimo kao izazov i šansu. Hvala ti na svemu.
