Nije mi baš milo ni lako ovo pisati, ali nešto me na to ipak tjera, mada ne znam šta. U svakom slučaju ne obavezuje me. Nije mi ni milo što nas, jedna za drugom, napuštaju prijateljice s tako velikom upornošću. Premda žene navodno žive duže (što mi se čini nepravednim), ipak sam već izgubila puno više prijateljica nego prijatelja. Covid-19 ih je još više odnio, a u godinama smo kada to biva. Vesna sigurno nije bila sentimentalna. Ne samo to, nego sigurno nije bila ni najnježnija prijateljica. Ima ko to voli, ima ko ne voli. Mnoge je time odbijala. Mene nije smetala njena nepredvidiva naglost, takoreći grubost. VesnaKa je bila malo grezza, ali to je bio njen odabrani i određeni «muškobanjasti» stil kojim se žene katkada brane u patrijarhalnom društvu kako znaju i umiju, a ne pomanjkanje obrazovanja ili sofisticiranosti. Vesna Kesić je bila odlična i odgovorna novinarka u vrijeme kada se bilo pojavilo odlično slobodno i kritičko novinarstvo pred kraj socijalizma. Nismo još slutili da je to najavljivalo i skorašnji budući raspad. Takvi novinari, a još više novinarke, bile su meta kampanji mržnje, prijetnji i napada od strane rastućih uzajamno ubojitih nacionalizama. VesnaKa je i tada i kasnije bila hrabra, ali ne naslijepo. Bila je uvijek spremna, brza, visprena i oštroumna, argumentirana i inteligentna, bez dlake na jeziku. A imala je i kreativnu žicu, umjetničku, koju je još namjeravala da produži, imala je projekte.
Ovi kojima je smetala njena otvorenost, odrešitost, nekonvencionalnost i birana bahatost bili su oni i one čiji to ego nije mogao izdržati, koji su očekivali da im se u svakoj prilici ukazuje ceremonialno divljenje. To su oni koji nisu mogli da podnesu da im Vesna odbrusi. Vesna nije bila za pretjerano ukazivanje divljenja (ni nje drugima, ni drugih njoj), a imala je od njih manji ego. Za razliku od takvih, nije bila ni najmanje zabrinuta za svoje mjesto u kozmosu. A imala je nešto, nešto privlačno i poštovanja dostojno.
Upoznala sam je lično na historijskom međunarodnom skupu «Drug-ca žena, novi pristup?» 1978. u Studentskom kulturnom centru (SKC) u Beogradu, skupu koji je organizirala tadašnja direktorica SKC-a Dunja Blažević sa sociologinjom Žaranom Papić i transrepubličkom ekipom. Kasnije, grupe univerzitetskih feministkinja su se sastajale i radile u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, Novom Sadu itd., a novinarke, spisateljice i intelektualke kao što je VesnaKa su nastavile istraživati i pisati, potaknute tom podrškom i historijski važnim pokretom u začetku. Vesna je u tome uvijek bila nezavisna, niti poslušna članica niti komesarka, ali zainteresirana visoka intelektualka. Mlađe su novinarke i novinari učilei od nje i drugih sličnih žurnalistkinja. Sve spisateljice, profesorice, istraživačice i novinarke iz tog kruga održavale su tih godina, a i kasnije, kada je to već postalo teže i bivalo i opasno, transrepubličke veze na planu kulture i umjetnosti, teatra (naročito Vesna Kesić), feminističke kulture, odgoja za mir i politike. Njene zasluge u tome ostaju nezaboravljene.
Anegdotski, a rđavo novinarstvo danas voli da to ponavlja kao neki sexy scoop, Vesna Kesić je bila u Hrvatskoj jedna od zvanično prokazanih pet vještica. Nije čudo što su bar njih tri tada bile odlične novinarke (VesnaKa, Slavenka Drakulić, Jelena Lovrić), dakle konstruktivno i oslobodilački aktivne u javnoj sferi s utjecajem na čitateljstvo, a svih pet (uz Dubravku Ugrešić i moju malenkost) smo tada bile UFO-i, neidentificirani leteći predmeti za tadašnju krajnje zaostalu nacionalističku-patrijarhalnu kulturu. Bez obzira na tok jugoslavenske i post-jugoslavenske savremene povijesti, moja solidarnost sa Vesnom svih ovih tridesetak godina u kojima takoreći nisam imala posebnih dodira s njom osim, povremeno nekih informacija o njenom radu i planovima, nije počivala na tome što nas je neko zajedno proglasio vješticama.
Da smo od takvog šljama nazvane hrvatskim vješticama koje siluju vajnu Hrvatsku nama je bila čista čast. Odmah ih je bilo i u drugim republikama. Nacionalizmima i fašizmima je prva ideja da ušutkaju, vrijeđaju i pokore žene. Ali nije nas takva karakterizacija nikad zatvorila u besmislenu i nepostojeću grupu od pet članica, grupu koja nikad nije postojala. To nas nije odredilo u našim međusobnim odnosima.
Od tog je vremena prošlo tridesetak godina. Mi smo vrlo dobro znale šta historijski znači takva karakterizacija. Znale smo da je ona stara, starija od «pameti» onih muških glava koje su je lansirale kao osudu iz drugog vremena. Istraživanja pokazuju ne samo da je etiketa «vještica» direktno vodila na lomaču stotine hiljada žena u Evropi, čija su znanja time zabranjena (najintenzivnije u 14-16 st, ali i kasnije do bar 18-og), nego i da je domaće stanovništvo Amerikā (u množini) pokoreno s istom optužbom od strane Inkvizicije. Te genocide žena i kolonijalnog stanovništva obavljale su države uz pomoć crkve u Evropi i u kolonijama, a u fundamentalnoj službi izgradnje ranog kapitalizma i prvobitne akumulacije (ova posljednja će ostati stalna crta istoga) i uz pomoć novoadaptiranog patrijarhata i društva. Uostalom, o tome Silvia Federici u Caliban and the Witch (Kaliban i veštica, https://anarhisticka-biblioteka.net/library/silvia-federici-ka ; također http://www.zarez.hr/clanci/vjestice-u-kapitalizmu ). Kasnije, pa i pred 30-ak godina u Hrvatskoj, gdje je izgubljena svaka historijska orijentacija, znanje i svijest, nemisleće su muške glave, u trenutku restauracije savremenog kapitalizma o kojemu još nismo ni slutili kako će poguban biti za sve (muško i žensko) poslije 1989., opet izvadile mirne duše iz naftalina, kao u zaostalom i zalutalom vremeplovu, etiketu «vještica» tobož u polušaljivoj i dakako lažljivoj (eto već gadljivih domaćih fake news) ali za svaki slučaj dovoljno društveno egzekutorskoj etiketi: hrvatske «vještice iz Rija koje siluju hrvatsku domovinu». Nijedna od pet imenovih nije ni tada niti čak ikad kasnije bila u Riju, na stranu besmislica, čak i u bilo kakvoj imaginaciji, nasilničkog muškog glagola «silovati» nasađenog na ženski subjekt u besmislenoj konstrukciji koja ne drži ni vodu običnog smisla najjednostavnijeg svakodnevnog jezika.
Time što je Vesna nabijeđena da je jedna od pet službenih vještica i siledžija, ona nije poslala članicom takve grupe jer takva grupa nije postojala niti postoji. Cijela ta tobožnja afera govori ne o tih pet intelektualki koje su nastavile raditi svaka svoj posao, već samo o žalosnom stanju kulture u jednoj maloj svojevoljno preko noći provincijaliziranoj i dehistoriziranoj konfuznoj populističko-patrijarhalnoj nacionalističkoj zemlji sa dobrim dijelom (srećom ipak ne potpuno) ultra-desnim tendencijama u podijeljenom i zbunjenom stanovništvu.
Vesna Kesić uvijek je bila iznad cijele te kloake i ostala je trn u oku mnogima. Moje misli zahvalnosti Vesni idu joj zbog onoga što je bila, pisala i radila, zbog onoga čime će ostati u našoj transnacionalnoj kulturi, a ne zbog pripisane pripadnosti nekom nepostojećem peteročlanom klubu u kojem se nijedna od nas nije nikad nalazila ni prepoznala. «Vještica», to je zlonamjerna optužba bez dokaza. Vesna je imala dovoljno hrabrosti i duhovitosti da im odbrusi.
Rada Iveković,
Pariz, 18-1-2021.
