U cilju izgradnje zajedničkog evropskog okvira za mjerenje napretka u borbi protiv nasilja nad ženama Evropski ženski lobi (European Women’s Lobby) izradio je prijedloge za oblikovanje političkih smjernica i indikatora u područjima proračuna, zakonodavstva, pravednosti, pružanja usluga, edukacije stručnjakinja, civilnog društva, prikupljanja podataka i prevenciju i Analizu modela ‘dobre prakse’ …

Prvi dio: Prijedlozi za oblikovanje političkih smjernica i indikatora koji bi mjerili napredak u borbi protiv nasilja nad ženama

1.1. Uvod

Tablica predloženih indikatora za razvoj zajedničkog europskog okvira za mjerenje napretka u borbi protiv nasilja nad ženama priložena je nakon ovog Vodiča kao zaseban dokument. Tablica ima dva dijela. Prvi stupac određuje opće indikatore, dok drugi predlaže niz pod-indikatora, koji su nužni za uzročno povezivanje podataka koji bi se kasnije mogli koristiti za usporedbu i mjerenje napretka u svim zemljama članicama EU. Krajnji cilj je uspostavljanje europskog okvira, koji bi se trebao razviti tijekom određenog vremena, a koji bi omogućavao usporedbu među državama (istovremeno pružajući uvid i služeći kao mjerilo za zemlje pristupnice prije nego što uđu u EU).

Ovo poglavlje donosi primjedbe i objašnjenja u vezi svakog pojedinog indikatora. Isto tako, donosi razloge zašto su baš ti određeni indikatori bili odabrani, te u nekim slučajevima navodi relevantne analize slučajeva koji podržavaju i demonstriraju važnost predloženih indikatora.

1.2. Objašnjenje predloženih političkih smjernica i svake pojedine grupe indikatora

Nacionalni akcijski plan za borbu protiv nasilja nad ženama

Nacionalni akcijski plan za borbu protiv nasilja nad ženama je minimalna pretpostavka, i na neki način referentan dokumentu usporedbi s kojim možemo mjeriti napredak. Detaljan nacionalni plan akcije omogućit će usporedbu između pojedinih država, a s vremenom će se pomoću njih oblikovati i okvir za Europski plan akcije.

Nacionalni akcijski plan trebao bi sadržavati ključne informacije izložene detaljno i eksplicitno, koje uključuju: jasnu definiciju nasilja nad ženama u kojoj bi trebalo izričito imenovati problem, na primjer – muško nasilje nad ženama; podatke o tome na kojem državnom sektoru, te na kome osobno leži krajnja odgovornost za nadgledanje i provedbu akcijskog plana; konzultacijski proces koji se koristi ili se koristio, te s kojim ustanovama, službama i organizacijama. Još bi trebalo uključiti i detaljne opise indikatora, ciljeva, vremenskih rokova i referentnog okvira koji su bili izabrani, kao i strategije koje su prepoznate u Nacionalnom planu. Akcijski plan trebao bi sadržavati i informacije o mehanizmima nadgledanja napretka, te evaluacije.

Europski akcijski plan mogao bi početi od definicije nasilja nad ženama koja je navedena u Pekinškoj platformi za akciju (BPFA). Već je bilo napomenuto da ona ima niz prednosti, te iako BPFA nije pravno obvezujuća, ona pruža osnovu moralnom i političkom angažmanu, odnosno dobar početak za sve države članice EU. Definicija je dovoljno široka da može obuhvatiti različita iskustva država članica EU, a istovremeno je i iscrpna, te uključuje oblike muškog nasilja nad ženama koje je teško obuhvatiti pravnim okvirom, poput psihološkog nasilja.

Većina država Europske unije nije uspostavila Nacionalni akcijski plan protiv nasilja nad ženama na način koji je predložen u ovom Vodiču. Irska i Španjolska dvije su države koje su se najviše približile tako definiranom Akcijskom planu. Državno vijeće Finske usvojio je Plan akcije za promociju rodne jednakosti (1997), koji se sastoji od dva nacionalna projekta: jednog koji bi se bavio prevencijom nasilja nad ženama, te drugog koji bi se bavio prostitucijom. Savezna vlada Njemačke usvojila je Akcijski plan za borbu protiv nasilja nad ženama (2000) pod pokroviteljstvom Saveznog ministarstva za obitelj, umirovljenike, žene i mlade. Švedska vlada je uspostavila Nacionalno vijeće za zaštitu žena od nasilja u svibnju 2000., i ono služi kao savjetodavno tijelo kojim presjeda švedski Ministar za jednakost. Belgijska savezna vlada usvojila je Nacionalni akcijski plan protiv nasilja nad ženama u ožujku 2001. Ostale države razvile su raznovrsne strategije u borbi protiv nasilja nad ženama koje bi se mogle smatrati osnovom nacrta budućih Akcijskih planova. Na primjer, u Danskoj žrtve silovanja imaju pravno na besplatnu pravnu pomoć, na naknadu za izgubljenu plaću te na psihološku pomoć, koje se osiguravaju novčanim sredstvima vlade. Danski parlament predložio je da se ustanove krizni centri za žene žrtve silovanja u sklopu zdravstvenih službi kako bi se uzeli u obzir zdravstveni troškovi nasilja nad ženama i uvele norme ‘dobre prakse’.

Resursi, posebno financijski resursi s obzirom na odobrene proračune i na stvarne troškove

Ovaj dio se bavi svim izvorima javnih financijskih sredstava eksplicitno namijenjenih borbi protiv svih oblika muškog nasilja nad ženama kroz provođenje politika, akcija, inicijativa, te usluga. Raspodjela resursa varira ovisno o pojedinoj državi i dodjeljuju ih različita ministarstva na različitim razinama uprave: lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj. Važno je prepoznati postojeće resurse, te da li oni pripadaju osnovnim financijskim sredstvima i/ili su dio drugih proračuna – kada ih smatramo indirektnim sredstvima. Primjeri ove druge vrste financijskih sredstava uključuju resurse namijenjene za zdravstvo, stanovanje, obrazovanje, usavršavanje i istraživanje, od čijih se osnovnih financijskih sredstava može odvojiti postotak kako bi se iskoristio za određene ciljane skupine žena, za razvoj i provođenje akcija, kampanja i drugih događanja; te sredstva namijenjena za pružanje usluga, s tim da treba navesti i da li su dodijeljena osnovna financijska sredstva, te kojim službama, odnosno multidisciplinarnim ustanovama i ženskim NVO-ima i prema kojim kriterijima. U državama koje imaju Nacionalni akcijski plan, podatci o dodijeljenim sredstvima za postizanje ciljeva i vremenskih rokova koji su zadani u njemu trebaju biti zabilježeni. Jednako je važno zabilježiti konkretne troškove jer proračuni predstavljaju samo indikaciju predviđenih troškova dok su  pravi troškovi indikator potrošenog i uloženog iznosa, te nam omogućuju da prepoznamo nedostatke u proračunu.

Kako bi se olakšala usporedba između država, proračuni i stvarni troškovi trebali bi se bilježiti kao postotak bruto domaćeg proizvoda (BDP), što trenutno ne radi niti jedna država.

Zakonodavstvo

Zakonodavstvo predstavlja pravni okvir u smislu osnove za kažnjavanje nasilja nad ženama od strane države. Ono je indikator razine državne odgovornosti i spremnosti na djelovanje jer predlaže pravne mehanizme zaštite i obrane. (Zakonodavstvo samo po sebi neće moći poslužiti kao indikator postupanja u slučaju nasilja nad ženama, ili organizacije pravnih mehanizama, ili načina na koji tom sistemu mogu pristupiti žene.) Iako postoji nerazmjer između zakonodavstva na jednoj i njegove konkretne provedbe na drugoj strani, ono nam služi kao referentna točka s obzirom na to koji su oblici nasilja nad ženama prepoznati, te kako su definirani kao djela koja se smatraju nasiljem, i mjere zaštite, i u građanskom i u kaznenom pravu. Temeljita procjena zakona zahtjeva usporedbu između indikatora na pravnom polju i onih koje smo prepoznali vezano uz mogućnost odštete, te njihovo izvršenje. Isto tako, važno je utvrditi i da li država prepoznaje sebe kao potencijalnog počinitelja nasilja nad ženama, te koje su mjere predviđene za kazneno gonjenje državnih službenika, uključujući i policiju i sigurnosne službe koje počine nasilje nad ženama tijekom provođenja svojih službenih obaveza. Zakonodavstvo se s vremenom razvija kako bi uzelo u obzir novo nastale i prethodno neprepoznate oblike muškog nasilja nad ženama.

Primjere modela ‘dobre prakse’ kako zakonodavstvo može diktirati uvijete intervencije s obzirom na određeni oblik nasilja nad ženama nalazimou zakonima Danske i Švedske s obzirom na ‘Žensko genitalno sakaćenje’ (Female genital mutilation – dalje u tekstu FGM). Primjeri iz Danske i Švedske pokazuju da je i tamo gdje je FGM zakonom zabranjeno, još uvijek potrebno osigurati trajne mjere koje bi omogućile a) veću razinu informiranosti o tome kako je ovaj problem zapravo oblik nasilja nad ženama (što, s obzirom na javno mišljenje, nije uvijek slučaj), te b) ne samo prihvaćanje zabrane FGM -a od strane zajednica na koje se ta zabrana odnosi, već i objašnjenje razloga zašto je ta zabrana donesena u širem kontekstu ženskih ljudskih prava kako se problem ne bi preselio na državu porijekla gdje se mlade djevojke šalju radi FGM-a. Zakonodavstvo gore navedenih država dozvoljava pokretanje sudskog postupka protiv obitelji koje putuju u državu porijekla s ciljem podvrgavanja svojeg ženskog djeteta FGM-u.

Talijanska udruga „On the Road” bila je ključna za proširenje interpretacije Zakona o prihvaćanju imigranata (1998), kako bi on uključivao i žene koje su bile žrtve trgovanja ljudima (ili trafficking-a) i omogućio im da steknu trajni legalni boravak.

Isto tako, valja proučiti austrijske zakone o obiteljskom nasilju kao model dobre zakonodavne prakse. Ovi zakoni doneseni su 1994. i daju ovlast policiji da zlostavljača udalje iz doma na sedam dana. Ukoliko žrtva želi da se taj rok produži, Općinski sud izdaje privremenu zabranu pristupa koja odmah stupa na snagu za period do tri mjeseca. Ovaj zakon određuje i da, nakon udaljavanja zlostavljača, policija obavještava „interventnu jedinicu za obiteljsko nasilje” kako bi svaka pojedina žena – žrtva zlostavljanja imala podršku, posebno pri sudskom postupku.

Nizozemski „Odbor za nezavisan pravni status” („The Commette for Independent Status”) uspješno je lobirao kako bi se kriteriji u nizozemskom zakonu vezani uz produženje boravišne dozvole na humanitarnoj osnovi proširili i na žene koje su bile podvrgnute obiteljskom nasilju od strane partnera, a koje ne ispunjavaju kriterije za dobivanje nezavisnog pravnog statusa po nekoj drugoj osnovi.

Mogućnost odštete putem građanskog i kaznenog prava

Mogućnost se odnosi na pravni sistem u kojem postoji određeni broj općih pravnih odredbi putem kojih žene mogu tražiti odštetu, a koju osigurava različito specijalizirano osoblje, najčešće policija i pravnici (odvjetnici, sudci, posrednici i sl.). Ključno je bilježenje podataka na ovom polju kao i monitoring načina na koji ove službe reagiraju, jer su to indikatori stupnja odgovornosti države u suđenju i kažnjavanju zlostavljača uz istovremenu zaštitu žrtava muškog nasilja. Mnoga istraživanja naglašavaju trajne nedostatke u procedurama i transparentnosti cijelog pravnog sustava, posebno u kaznenom pravu. Ti nedostatci vidljivi su od trenutka podnošenja kaznene prijave do konkretnih ishoda u pravnom sustavu, kao i u poteškoćama praćenja koraka između ova dva ključna momenta. Stoga, konkretno praćenje pravnih ishoda neophodno je za procjenu da li su ponuđena rješenja ujedno i optimalna. NVO-i koji pružaju izravnu pomoć ženama koje se nađu u situaciji nasilja, redovito ističu teškoće pri praćenju ishoda prijava, te da ta činjenica sama po sebi predstavlja najveću zapreku za žene jer ih sprečava da iskoriste postojeće pravne odredbe unutar građanskog i kaznenog prava.

Istraživanja o obiteljskom nasilju kao o problematici unutar sistema kaznenog prava dobro pokazuje dvostruku, a ponekad i trostruku reviktimizaciju koju žene često proživljavaju. Trajnu viktimizaciju žena potiču državne strukture, koje zastupaju svi oblici pravosuđa i društvo u cjelini na način koji je Carmen Pujol Algans objasnila kao „manje vrednovanje ženskog svijeta (koje) je toliko duboko da ne možemo iskorijeniti nasilje muškog roda nad ženskim, (do te mjere da) tužba žene protiv vlastitog muža stvara sumnjičavost; kakva ju to prijetvornost navodi da optuži oca svoje djece. Da li je uopće moguće da govori istinu?”

U izvještaju „Kaznena reakcija na obiteljsko nasilje, odgovori Kaznenom sudu od 1992. do 1998. u Autonomnoj pokrajini Madrid”, donesen je niz zaključaka koji potvrđuju predložene indikatore za područje Kaznenog zakona. Iako se ovi zaključci odnose na obiteljsko nasilje, oni su bitni i za sve oblike nasilja nad ženama jer naglašavaju prepreke s kojima se žene susreću jednom kada odluče podnijeti tužbu u području Kaznenog prava protiv muškog počinitelja. Neki od glavnih zaključaka tog istraživanja potvrđuju da:

  • Početna prijava je od presudne važnosti te ujedno i odlučujući faktor uspjeha sudskog postupka. U mnogim primjerima, početna prijava često je nepotpuna, a dokumentacija o prethodnim tužbama (i/ili presudama) nije dostupna niti priložena izjavama koje su dane policiji.
  • Udio postignutih presuda veći je kada ženi pomaže odvjetnik i kada ima pravnog zastupnika na sudu. Drugim riječima, ženino ustavno pravo na odgovarajuću pravnu zaštitu zajamčeno je kada joj pomaže odvjetnik.
  • Čin nasilja nad ženama često se kategorizira kao ‘lakše kazneno djelo’. Teža kaznena djela odnose se na fizičko zlostavljanje i tjelesne povrede. Psihološkom nasilju nedostaje jasna pravna definicija; dok izraz ‘verbalno nasilje’ može biti jedan od načina kako premostiti tu razliku, dugoročno je potrebno i razumijevanje konstitucijskih elemenata psihološkog nasilja jer je ovaj oblik nasilja nad ženama gotovo uvijek prisutan i u svim oblicima fizičkog nasilja.
  • Razlozi povlačenja žena iz postupka tužbe, bilo tako da povuku danu izjavu ili da oproste počinitelju, gotovo se nikada ne istražuju, kako bi se utvrdilo da li to čine prema vlastitoj odluci ili zbog pritiska počinitelja.
  • Što je sudski postupak kraći, to je povjerenje žrtve u kazneni pravosudni sustav veće.

Ovakvi zaključci slični su onima koje je donijelo irsko istraživanje o odgovoru građanskog i kaznenog pravosuđa u Irskoj na obiteljsko nasilje. I ovo istraživanje ističe da nedostatak podrške ženama – bilo u području građanskog, bilo u području kaznenog prava – predstavlja glavni razlog koji ih sprečava da u potpunosti iskoriste postojeće pravne odredbe, tako da se prema problemu muškog nasilja ne odnosi kako bi trebalo. Oba istraživanja ističu nužnost stvaranja kodeksa ponašanja za policiju koji bi ih vodio pri intervenciji sa ženama žrtvama muškog nasilja – posebno kada se radi o bliskom partneru, koji bi uključivao i bilježenje svih podataka uključujući i prethodne pozive, te ‘procjenu faktora rizika’ (Kelleher i O’Connor). Ipak, irsko istraživanje smatra da, iako su pravila za policiju važna, ona moraju biti podvrgnuta procjeni da li su uspješna u praksi ili ne (odnosno – rezultati se moraju pratiti).

Primjere koji demonstriraju uspješnost ovih primjedbi, možemo naći u slijedećim analizama slučajeva relevantnih organizacija

Nedavne promjene u zakonodavstvu Austrije skidaju teret svjedočenja sa žena koje su prošle obiteljsko nasilje. Policija ima pravo proslijediti informacije „Intervencijskoj jedinici za obiteljsko nasilje i zlostavljanje” („Domestic Violence Abuse Intervention Projects”), koja pruža stalnu podršku ženama koje same ne bi kontaktirale druge službe, te se, u ovom slučaju, vjerojatnost da će žene koristiti pravne mogućnosti odštete te podnijeti kaznenu prijavu, povećava.

U Ujedinjenom kraljevstvu (West Yorkshire) razvijen je  „Antiviktimizacijski program” („Repeat Victimisation Programme”) kako bi pomogao policiji da pružaju izravan i trajan odaziv na pozive u slučajevima obiteljskog nasilja. Strategija koju je razvila policija onemogućava joj da zanemaruje ovaj oblik nasilja. Nadalje, interventna strategija olakšava skupljanje dokaza za kasniju kaznenu prijavu, te predstavlja ključnu vezu sa državnim tužiteljstvom.

Berlinski BIG program bilježi poboljšanje u odazivu policije na pozive i pri daljnjoj obradi u slučajevima obiteljskog nasilja zahvaljujući kontrolnoj listi postupaka čija je namjena bila da im pomogne u proceduri. To je pak potaknulo javne tužitelje da preuzmu veći broj takvih slučajeva, i to zbog policijskih izvještaja, bez zahtijevanja da same žene podnesu formalnu prijavu.

RKC u Švedskoj pruža, kao dio edukacije medicinskog osoblja, te posebno doktora, jasna pravila prema kojima se trebaju sastavljati pravne medicinske potvrde, i koje podatke one moraju sadržavati, kako bi se olakšalo kasnije podnošenje prijava od strane žena koje su pretrpjele bilo koji oblik muškog nasilja.

Vezano uz problem odštete za žrtve zločina, važno je naglasiti da je „Deklaracija UN-a o osnovnim principima pravde za žrtve zločina i zloupotrebe moći” usvojena od strane Opće skupštine UN-a 1985. (Odluka opće skupštine 40/34) i smatra se „odrazom zajedničke volje međunarodne zajednice kako bi se uravnotežile razlike između temeljnih prava optuženika i počinitelja zločina, i prava i interesa žrtava”. Ova odluka trebala bi biti osnovni instrument za razvoj mjera odštete ženama žrtvama muškog nasilja.

Edukacija stručnjaka

Uspješnost korištenja ženskog prava na odštetu ovisiti će o razini osviještenosti stručnjaka s kojima će žene biti u kontaktu jednom kada postanu žrtve muškog nasilja. Stručnjaci moraju biti svjesni toga da je muško nasilje zločin, te znati kako na njega odgovoriti, odnosno pružiti pravovremenu i postojanu podršku ženama kao i naknadnu provjeru iste. Stoga je neophodno da edukacija bude dostupna i provedena sa svim stručnjacima koji su u kontaktu sa žrtvom u pravosuđu, policiji, zdravstvu, obrazovnim i socijalnim službama, i drugdje. Edukacija je važna pri ulasku u profesiju, no isto tako neophodno je omogućiti trajno usavršavanje, posebno stručnjacima s puno stečenog iskustva kako bi i dalje mogli razvijati svoje vještine u radu sa ženama žrtvama muškog nasilja. Još jedan indikator u području edukacije je i razina na kojoj institucije i ustanove osiguravaju nužne strukture (djelatnike, resurse, uvjete programskog razvoja) koje jamče da će se trajno usavršavanje i provoditi.

U većini proučavanih organizacija u ovom Vodiču smatra se da je njihov doprinos edukaciji stručnjaka jedan od ključnih aspekata njihovog djelovanja. Dok neke imaju opće odgovore na potrebe stručnjaka, neke uvijek pružaju savjete po mjeri; kao u slučaju „Kriznog centra za silovanje” („Rape Crisis Centre”) iz Tukinainena u Finskoj. Neke su organizacije otišle i dalje i razvile specifične edukacijske programe s pratećim materijalima, čija je ciljana stručna skupina posebno služba zdravstvene zaštite. Modeli prakse „Edukacijske jedinice pomoći ženama” („Training Unit of Women’s Aid”) (Irska) i RKC-a koji pružaju edukaciju po bolnicama u Švedskoj su dva posebna primjera razrade problematike edukacije za djelatnike primarne zdravstvene zaštite.

Pružanje usluga

Službe su indikator razine podrške koja je dostupna ženama žrtvama muškoga nasilja. Način na koji su financirane je indikator razine državne podrške i prepoznavanja potrebe bavljenja problemom muškog nasilja nad ženama u svim njegovim oblicima i raznovrsnosti. U tablici indikatora, dio o službama je podijeljen na dva dijela. Prvi dio bavi se skloništima i/ili zaklonima. Iako broj skloništa sam po sebi ne može biti indikator odnošenja prema muškom nasilju nad ženama, on može biti indikator razine potražnje za takvim uslugama, te da li se ta potreba adekvatno rješava. Bilježenje ove vrste podataka omogućiti će monitoring dugoročnog odnošenja prema ovoj potrebi. Isto tako, dobiti ćemo informacije o vrsti smještaja i službama podrške koji su dostupni ženama u hitnim slučajevima, te o glavnim pružateljima usluga, te o načinu kako bi ih se moglo podržati u njihovom radu.

Drugi dio, nazvan ‘pružanje ostalih usluga’ bavi se svim drugim službama koje su dostupne ženama, te da li postoje kakve imanentne zapreke, poput troškova, koje sprečavaju da im se žene obrate. Bavi se i geografskom rasprostranjenošću pružanih usluga, aspektima financiranja i pružateljima usluga. Evaluacija svih službi je garancija njihovog monitoringa kako bi se osigurala adekvatnost njihovog djelovanja i dostupnosti.

Proučavane organizacije naglasile su neke važne čimbenike koji su neophodni kako bi pružanje usluga adekvatno odgovorilo na potresenost žena koje su podvrgnute muškom nasilju; i oni se svode na:

  • Kapacitet za brzu intervenciju, u sigurnoj okolini, bez stavljanja pritiska na žene da odmah donesu odluku o svojoj budućnosti.
  • Kapacitet za pružanje trajne podrške optimalizacijom internih resursa i vrednovanjem vještina. Evaluacija pruženih usluga uključujući i procjenu njihovih korisnica.
  • Prepoznavanje uloga i odgovornosti raznih ustanova i organizacija.
  • Jasni mandati za donošenje i implementaciju odluka.

Analiza slučajeva nasilja nad lezbijkama objašnjava kako nedostatak pružanja usluga tim ženama ima za složenu posljedicu to da ih se smatra pojedinkama, kojima onda većina nasilnih činova nad njima ostaje na razini individualnog iskustva, a ne u kontekstu u kojem je nasilje izraz postojane strukturalne diskriminacije na temelju seksualne orijentacije.

Ženska raznolikost

Ovaj dio želi ponovno istaknuti činjenicu da žene ne predstavljaju homogenu skupinu. Pojedina iskustva muškoga nasilja različita su, isto tako, osobna iskustva uvjetovana su raznim vanjskim čimbenicima. U ovom dijelu, izraz ‘ženska raznolikost’ se posebno odnosi na žene koje se suočavaju sa muškim nasiljem i istovremeno pripadaju i drugim diskriminiranim skupinama, poput: migrantica, tražiteljica azila, prognanica, žena s invaliditetom, žena koje se nalaze u ustanovama, lezbijki, prostitutki, žena koje su bile žrtve trgovanja ljudima, te mnogih drugih žena koje su izostavljene iz rada većine službi koje pružaju pomoć, te iz političkih smjernica.

Da li su te žene posebno uzete u obzir jer se suočavaju i s muškim nasiljem i s višestrukom diskriminacijom? Da li programi, službe, strategije, vremenski rokovi, ciljevi i mjerila uzimaju u obzir i njihove potrebe; te na koji način? Bilo koji budući europski okvir za monitoring napretka u borbi protiv nasilja nad ženama morati će za svoje ishodište uzeti problem različitosti, multikulturalnih zajednica koje uključuju i migrantske zajednice unutar nacionalnih granica. Problem ženske različitosti predlaže se kao posebna kategorija, no mogao bi se, alternativno, integrirati u sve druge kategorije. Ipak, ključno je najprije odrediti na koji se način prepoznaje, podržava i pruža prvenstvo ženskoj različitosti.

Analizom većine organizacija uključenih u ovom Vodiču, možemo primijetiti kako je nekim skupinama žena, poput lezbijki i migrantica, jako teško pronaći pomoć kada su suočene s muškim nasiljem. Na strukturalnoj razini, jasno je da se muško nasilje nad ženama općenito ne smatra prioritetom, i prema tome, kada su u pitanju crnkinje i žene pripadnice etničkih manjina, ono je još niže na ljestvici prioriteta. Primjeri iz provedenih istraživanja pokazuju da se te zapreke moraju ciljano proučiti prije nego što se mogu razviti strategije za njihovo rješavanje. U slučaju lezbijskog projekta, bila su potrebna tri istraživanja i mogućnost sudjelovanja u europskom programu (Daphne) kako bi se počela razvijati strategija suočavanja s problemom muškog nasilja nad lezbijkama. U slučaju „Saveza za pomoć ženama” u Sjevernoj Irskoj, moralo se provesti kontekstualno istraživanje kako bi se uvidjeli razlozi zašto žene iz migrantskih zajednica na tom području nisu koristile njihove usluge, te su se nakon toga razvile strategije unutar te organizacije kako bi ona mogla pružati pomoć i tim ženama. Savez za pomoć ženama prepoznao je i problem straha od deportacije migrantica. To je bio problem i za Odbor za nezavisni pravni status u Nizozemskoj, kojem je, unatoč tome što se već bavio problemom imigracije općenito, bilo potrebno neko vrijeme kako bi u potpunosti spoznao implikacije nizozemske imigracijske politike, te način na koji su one predstavljale zapreku koja je sprečavala žene da potraže pomoć u slučajevima obiteljskog nasilja, dok, naposljetku, nije podnio prijedloge za promjenu tih zakona.

Ono što možemo zaključiti iz ovih primjera pokazuje nam koliko je važno procijeniti način na koji žene percipiraju same sebe, te svoj status i uloge unutar svoje obitelji i šire zajednice. Utemeljene na tome, možemo osigurati usluge i programe koji su im potrebni, kao što je opisano u dani primjerima.

NVO-i / Civilno društvo

U mnogim državama ženske nevladine organizacije (NVO-i) bila su prve, a ponekad i jedine pružateljice usluga, dajući podršku ženama koje su pobjegle iz situacija muškog nasilja. U mnogim državama, ove su organizacije vodile konkretne kampanje i javne diskusije o muškom nasilju nad ženama kao o javnom i političkom problemu. I dok vlade polako počinju shvaćati ključnu ulogu NVO-a kao neophodnih partnera i aktera multidisciplinarnog pristupa bavljenju muškim nasiljem nad ženama, ova vrsta spoznaje ne vodi uvijek i do adekvatne podrške, posebno u smislu financiranja. Prvi skup indikatora odnosi se na partnerstvo između NVO-a s jedne, i tvoraca politike s druge strane, kao dijela opće strategije odnošenja prema svakom obliku muškog nasilja nad ženama.

Drugi skup indikatora bavi se samim NVO-ima. NVO-i su oduvijek bile zagovarateljice promjena: stručnost i vještine koje su razvile pomogli su u razvoju određenih službi i inicijativa. Kako NVO-i reagiraju na korisnice njihovih usluga, točnije na žene koje im se obrate za pomoć i podršku? Da li su korisnice konzultirane o i uključene u evaluaciju pruženih usluga? Da li NVO-i provjeravaju svoj rad kako bi bile sigurne da ne vrše diskriminaciju, čak i implicitno, na primjer zanemarujući potrebu bavljenja nasiljem nad crnkinjama i pripadnicama etničkih manjina ili ženama s posebnim potrebama? NVO-i kao partnerske organizacije i predstavnice civilnog dijaloga, trebaju same sebe preispitati kako bi pronašle i ispravile bilo kakve diskriminirajuće postupke koje bi umanjile njihov doprinos općem pristupu odnošenja prema i eliminaciji muškog nasilja nad ženama.

NVO-i su ključna komponenta višestrukog partnerstva. Sve analize slučajeva odnose se ili na same NVO-e ili na projekte koji se rade u bliskoj vezi s njima (na primjer „Antiviktimizacijski program”, koji je program za policijsku intervenciju u slučajevima obiteljskog nasilja). Jasno je da se uloga NVO-a smatra ključnom kao najprikladniji način pružanja potrebnih usluga pojedinim ženama.

U nekim slučajevima, poput tukinainenskog Kriznog centra za silovanje, posebno se obraća pažnja na djelatnike, što uključuje i praksu plaćenih zaposlenika, a ne volontera, te redovito savjetovanje kako bi im se pružila podrška u njihovom pružanju izravne podrške ženama žrtvama muškog nasilja. U slučaju Saveza za pomoć ženama (Sjeverna Irska), organizacija je pronašla prostor gdje zaposlenici mogu istražiti vlastite predrasude istovremeno unaprjeđujući pružanje usluga migranticama. Usvojena je interna antirasistička politika. Jedna druga od analiziranih organizacija – BIG iz Berlina – smatra da je ključno uzeti u obzir i stavove žena – korisnica pri evaluaciji pruženih usluga. Ovi primjeri pokazuju kako se unutar NVO-a mogu razviti različite strategije koje bi trebale osigurati da one ženama pružaju na optimalan način usluge zbog kojih su osnovane.

Prikupljanje podataka

Prikupljanje podataka predstavlja osjetljivo pitanje. Podatci i statistike ne smiju se negativno odraziti na žene, bilo da narušavaju ugled pojedinim ženama i/ili da im općenito još više štete. Niz primjera štetnosti bilježenja podataka može se pronaći u nekim dijelovima SAD-a gdje praksa redovitog bilježenja slučajeva obiteljskog nasilja u bolnicama i/ili na policiji dovodi do intervencije ureda za zaštitu djece/ustanova za socijalnu skrb, koji onda pokreću istragu o dobrobiti djece, koja može završiti tako da žena izgubi skrbništvo nad svojom djecom. Nadalje, ti podatci su za svaku pojedinu ženu zabilježeni u računalu i vidljivi su svaki puta kada ona zatraži pomoć neke ustanove (na primjer bolnice), bez obzira na razlog. U ovoj vrsti primjera, nedostatci individualnog bilježenja podataka rezultiraju ostankom žene u zavisnom odnosu: odnos individualnog nadzora od strane partnera zamijenjen je odnosom nadzora od strane države. Zbog toga, bilježenje podataka i statistika mora se koristiti kako bi se mjerio napredak, a ne za, kao u danom primjeru, narušavanje osnaživanja  žena, bilo individualno i/ili kolektivno.

U mnogim državama, žene ne prijavljuju slučaje muškog nasilja državnim ustanovama, posebno kada im je počinitelj poznat (95% svih slučajeva obiteljskog nasilja). Neprijavljivanje vodi ka „normalizaciji” muškog nasilja što umanjuje rezultate anketa i istraživanja kada pokušavamo procijeniti opseg ovog problema. Daljnja posljedica ovoga je nedovoljno financiranje ključnih pružatelja usluga jer je teško procijeniti potrebe i nedostatke. Najnovija istraživanja pokazuju da muško nasilje nad ženama zahtijeva „ozračje povjerenja koje se mora uvijek iznova razmotriti u vidu novih saznanja o dinamici nasilja u vezama”.

Primjer kako je bilježenje podataka neophodno za procjenu opće situacije s obzirom na opseg muškog nasilja pruža nam analiza slučaja tukinainenskog Kriznog centra za silovanje u Finskoj. Podatci o tome koliki je broj žena koje su zvale i tražile savjet na besplatnom telefonu pravnog savjetovališta uključeni su u Državnom zavodu za statistiku – Statistic Finland. Trenutno se provodi statističko istraživanje o troškovima nasilja u Finskoj. Na problem bilježenja podataka osvrnuo se i „Antiviktimizacijski program” (UK), te oni smatraju da bilježenje zahtjeva dosta vremena i resursa i da je vjerojatno najteži zadatak u sklopu vođenja projekta, ali da je neophodno i da se treba smatrati glavnim prioritetom kako bi projekt mogao biti uspješan.

Gdje god postoji ogromna količina zabilježenih iskaza pomoću kojih bi se mogla pronaći korelacija između svih oblika nasilja nad ženama (verbalnog, fizičkog, psihološkog), žrtava trgovine ljudima i drugih spolno srodnih područja (prostitucija, itd.), postoji potreba da se podatci o tome bilježe sistematski. Ovo je neophodno iz više razloga. Kao prvo, postoji opće implicitno uvjerenje da je nasilje nad ženama prihvatljivo u tim slučajevima. Kao drugo,  postoji potreba da se pronađu protuargumenti zahtjevu za legalizaciju prostitucije kao vrste djelatnosti, posebno jer se radno mjesto sve više prepoznaje kao prostor u kojem je nasilje nad ženama dio svakodnevice (seksualno i moralno napastovanje, mobbing, zlostavljanje, itd.)

Prevencija

Opća procjena monitoringa promjena zahtjeva podatke o prevenciji i mjerama koje su poduzete kako bi se ona postigla. Preventivne mjere mogu se prevesti i u vremenske rokove, ciljeve i indikatore.

Primjeri bavljenja prevencijom FGM-a u Danskoj, unatoč zakonima koji brane ovaj postupak, ukazuju na ograničenja pravnih okvira i potrebu za provođenjem dodatnih mjera. Austrijska „Intervencijska jedinica” opisuje svoju ulogu i pri prevenciji, dajući ženama informacije i podršku, što uveliko smanjuje dugoročne negativne posljedice za svaku pojedinu ženu, i njihovu djecu te cijenu obiteljskog nasilja koju plaća društvo u cjelini.

Sve proučavane organizacije smatraju da njihov rad ima kumulativni učinak prevencije na različitim razinama. Bilo da se radi o dizanju razine svijesti stručnjaka, pogotovo putem edukativnih mjera za policiju, i doktore – specijaliste i one opće prakse, ili da se utječe na donositelje odluka i političkih mjera putem lobiranja u vladi i javnih kampanja, svrha im je omogućiti ženama upravljanje nad vlastitim životom, te ih osnažiti da traže pomoć od onih čija je dužnost pružiti im pomoć, jer oni trebaju razumjeti da muško nasilje nad ženama nije prihvatljivo ponašanje.

Specijalizirane preventivne mjere možemo pronaći i u drugim područjima. U 1999. EWL je proveo istraživanje o obiteljskom nasilju u Europskoj uniji i došao do zaključka da ovaj oblik nasilja zahvaća jednu od četiri žene u 15 država članica. Očito je da ovaj podatak naglašava neophodnost preventivne strategije koja se treba implementirati u ranoj životnoj fazi djevojčica, ali i dječaka, koji, kada odrastu, čine većinu zlostavljača žena.

● Isto tako, uključivanje korisnica usluga i/ili skupine za koju su usluge predviđene, smatra se važnim elementom koji unapređuje bavljenje određenom problematikom. Kao primjer, evaluacija BIG projekta (obiteljsko nasilje), FGM projekata (migrantske zajednice u kojima se vrši FGM), „Odbora za nezavisni pravni status” u Nizozemskoj (žene migrantice), „Saveza za pomoć ženama”, omogućila je prilagodbu njihovog rada kako bi ispunili potrebe žena migrantica, te lezbijki.

● Prihvaćanje ženske različitosti. Baš kao što se osobno iskustvo žena u pogledu muškog nasilja razlikuje, njihovo iskustvo uvjetovano je nizom vanjskih čimbenika poput rase, dobne skupine, seksualne orijentacije, religije, etniciteta, i sl. Stoga je nužno prepoznati preklapanje više oblika diskriminacije s kojima se žene mogu susresti i koji su često još izraženiji kada se suočavaju sa iskustvom muškoga nasilja. Svi pružatelji usluga i donositelji političkih smjernica moraju biti svjesni toga.

● Na posljetku, većina proučavanih organizacija poziva se na međunarodne konvencije o ljudskim pravima kao i na prihvaćene definicije muškog nasilja nad ženama koje ti dokumenti sadržavaju, smatrajući da oni predstavljaju moguće referentne točke pomoću kojih se nasilje nad ženama može spoznati, kako bi se zatim njime počelo baviti na svim društvenim razinama, na primjer, donositelji odluka i političkih smjernica, pružatelji usluga, nevladine organizacije, sindikati, udruge poslodavaca, donatori i javnost, putem podizanja javne svijesti kako bi se preokrenula ‘norma’ prema kojoj je muško nasilje nad ženama prihvaćeno kao dio svakodnevice.

Drugi dio: ‘Dobra praksa’

3.1. Svojstva modela ‘dobre prakse’ koja su prepoznata na početku ovoga Vodiča

U kontekstu ovoga Vodiča, slijedeći niz svojstava unaprijed su odredili stručnjaci Europske promatračnice za nasilje nad ženama EWL-a kao smjernice za prepoznavanje modela dobre prakse u proučavanim organizacijama.

Opći principi:

  • Poštivanje autonomije žena i njihovih izbora
  • Pobrinuti se da sigurnost žena postane apsolutni prioritet
  • Dati prioritet osnaživanju žena

Postupci koji povećavaju učinkovitost:

  • Profesionalni pristup, to jest usklađivanje principa solidarnosti, budućih perspektiva i poštivanja individualnosti žena
  • I unutarnji i vanjski čimbenici koji doprinose promjeni: odnosno stavovi socijalnih aktera i struktura koji će kasnije imati utjecaj na poboljšanje života žena
  • Državna praksa i politika
  • Povjerljivost
  • Učinkovito pružanje usluga kroz ugrađene mehanizme evaluacije sa utiscima korisnica usluga (postavke garancije kvalitete)
  • Evaluacija i monitoring
  • Razumijevanje fenomena nasilja nad ženama kroz trajnu edukaciju svih stručnjaka (sudaca, doktora, itd.) koji se susreću sa ženama žrtvama muškog nasilja
  • Transparentnost
  • Suradnja s drugim stručnim službama uključujući i ženske NVO-e
  • Etika pružanja podrške svim djelatnicima (i plaćenim i volonterima)

Promocija feminističkih vrijednosti i ženskih ljudskih prava

  • Imenovanje problema (muško nasilje, a ne obiteljsko nasilje)
  • Stavljanje odgovornosti na počinitelja; to je muški problem, a ne problem žena
  • Pomoći ženama da spoznaju kako nisu same i da je nasilje posljedica strukturalne nejednakosti, a ne njihovih nedostataka
  • Pomoći ženama da shvate kontinuum nasilja (krug nasilja)
  • Prihvatiti vodeću ulogu u educiranju društva o muškom nasilju i maskulinitetu

Proučavane organizacije izabrane su na temelju ovih osobina.

Nije postojao nikakav kriterij po pitanju geografske rasprostranjenosti; stoga ne možemo izvesti nikakve zaključke iz prikupljenih podataka u ovom Vodiču s obzirom na usporedbu između ili unutar prioritetnih tematika, vrstu prakse i/ili državu.

Nakon što je istraživanje odabranih organizacija završeno, pojavio se i niz drugih osobina, koje se, zajedno s onima koje su inicijalno odredili stručnjaci Promatračnice EWL-a, mogu smatrati jedinstvenim skupom osobina koje prema EWL-u tvore ‘dobru praksu’. Stoga, slijedeće su osobine one koje su se pojavile jednom kada se stupilo u kontakt sa i prikupilo informacije od organizacija koje su direktno doprinijele ovom dijelu Vodiča kao primjeri načina na koji se službe odazivaju na potrebe žena koje su suočene sa muškim nasiljem.

3.2. Svojstva modela ‘dobre prakse’ koja su rezultat ovoga vodiča: Zajednička svojstva proučavanih organizacija

Proučavane organizacije imaju određene zajedničke osobine i kao takve daju nam važnu informaciju o čimbenicima ‘uspjeha’ kod pružanja usluga. Iako proučavane organizacije pokrivaju različita područja intervencije pri različitim oblicima muškog nasilja nad ženama, one ipak zagovaraju istovjetne smjernice načina bavljenja muškim nasiljem. Te se zajedničke osobine, iz kojih se mogu izvesti upute za politički i pravni okvir bavljenja nasiljem nad ženama, mogu sažeti na slijedeći način:

Suradnja

Sve proučavane organizacije shvaćaju da se niti jedna ustanova, organizacija, služba ili zakonodavno tijelo ne može samo nositi sa problemom muškog nasilja nad ženama, te da je stoga nužna višestruka suradnja između različitih aktera i službi. Neki od ‘čimbenika uspjeha’ višestruke suradnje i interdisciplinarnosti su i : (a) kapacitet pružatelja usluga da se žurno odazovu na poziv u pomoć svake žene, kako bi sigurnost žena bila apsolutan prioritet; (b) resursi koji omogućavaju pomoćne strukture za pružanje trajne podrške ženama; (c) vještine koje omogućavaju ženama da istraže sve svoje mogućnosti i donesu odluke tek kada su za njih spremne, dok istovremeno koriste usluge profesionalne pomoći; (d) prepoznavanje stručnosti i vještina svojstvenih za svakog pojedinog doprinositelja suradnji, što uključuje i priznavanje ključne uloge i zalaganja NVO-a.

Odgovornost muškaraca

Proučavane organizacije eksplicitno tvrde da je nasilje nad ženama posljedica neuravnoteženih (nejednakih) odnosa između muškaraca i žena i da se stoga muškarci moraju smatrati odgovornima za vlastito nasilje, te se ono ne bi trebalo smatrati problemom pojedine žene, već problemom od opće važnosti.

Smjernice za stručnjake

Organizacije opisane u istraživanju koje surađuju sa državnim institucijama, te državnim strukturama/tijelima poput policije, medicinske i zdravstvene službe, pravosuđa, govore o potrebi pružanja smjernica državnim službenicima i stručnjacima kako bi im se olakšao njihov zadatak pružanja potrebne pomoći ženama koje su izložene nasilju, bez provođenja preispitivanja načina na koji oni provode svoje svakodnevne obaveze. Ovo se posebno odnosi na policiju i djelatnike u zdravstvu koji su obično pod velikim pritiskom s obzirom na svakodnevnu količinu i uvijete rada. Smjernice ih upućuju na pravila postupanja u slučajevima žena koje su žrtve muškog nasilja kako bi se dugoročno ovaj problem mogao integrirati u njihovu svakodnevnu praksu. Primjere ovog pristupa nalazimo u „Antiviktimizacijskom programu” policije iz Yorkshirea; u slučaju RKC-a, u „Programu o silovanju i seksualnom zlostavljanju” za djelatnike u zdravstvu; te u savjetodavnoj ulozi koju tukinainenski „Krizni centar za silovanje” preuzima u radu sa stručnjacima.

Podizanje javne svijesti

Opseg intervencije kod nekih oblika nasilja nad ženama ograničen je postojećim pravnim okvirom (zakonodavstvom). Ovo je posebno slučaj s ženskim genitalnim sakaćenjem (FGM), gdje problem ne leži u pitanju da li bi taj postupak trebao biti dozvoljen ili zabranjen, već se nastojanja, utemeljena na zakonodavstvu koje je zabranilo FGM, odnose na podizanje razine svijesti u relevantnim zajednicama u vezi sa ovim specifičnim oblikom nasilja nad ženskom djecom. Primjeri proučavanih organizacija koje se bave ovim područjem (posebno u Danskoj i Švedskoj) pokazuju kako se mogu razviti modeli ‘dobre prakse’ kada se radi o problemima koji su već postigli pravnu regulaciju, ali još uvijek zahtijevaju ustrajnost u podizanju razine svijesti relevantnih zajednica kao i opće javnosti. Ovaj primjer pokazuje i to da, iako je zakonodavstvo neophodno, ono nije dostatno za borbu protiv svih oblika nasilja nad ženama, već su potrebne i druge prateće mjere.

Postavljanje standarda

Pojavio se i niz drugih zajedničkih osobina, s obzirom na interne standarde obrazaca rada različitih pružatelja usluga. One se mogu sažeti na slijedeći način:

● Uvjeti multidisciplinarne i multiorganizacijske suradnje: jasna podjela uloga i odgovornosti svih suradničkih organizacija, kao i priznavanje njihovih posebnih stručnosti i vještina, prepoznati je preduvjet za uspješnosti multiorganizacijske suradnje. Od jednake je važnosti i potreba svake od partnerskih organizacija za punim ovlaštenjem kako bi za vrijeme svoga djelovanja bile u mogućnosti donositi i implementirati odluke. Kao primjere možemo uzeti BIG (u dijelu koji se bavi obiteljskim nasiljem); i RKC (u dijelu koji se bavi silovanjem i seksualnim zlostavljanjem), gdje medicinski i zdravstveni djelatnici koji žele upotrijebiti stečenu edukaciju, moraju prethodno tražiti dopuštenje svojih nadređenih kako bi novo naučene vještine mogli implementirati u svom svakodnevnom radu.

● Vještine i resursi: za većinu proučavanih organizacija, mogućnost prepoznavanja vještina i resursa unutar vlastitih struktura sastavni je dio njihove sposobnosti da žurno i odgovarajuće odgovore potrebama žena u nevolji. Važno je razlikovati dvije vrste resursa: ljudske i financijske. Pitanje financijskih resursa javlja se u kontekstu suradnje sa stvarateljima političkih smjernica, odnosno ključne uloge koju ovi projekti imaju u povezivanju s njima, ne samo u smislu većih donacija, već radi neophodne provedbe promjena. Svi projekti smatraju da je politička volja ključan element općeg pristupa. S obzirom na ljudske resurse što uključuje i razvoj vještina, većina organizacija pokušava maksimalno iskoristiti postojeće resurse unutar vlastitih struktura. Primjer: Centar za resurse St. Michel (St. Michel’s Resource Centre) (u dijelu koji se bavi obiteljskim nasiljem), educira žene koje su dio određene lokalne zajednice da prihvate ulogu pružateljica podrške ženama iz iste zajednice koje su bile ili jesu izložene muškom nasilju. Te lokalne žene poznate su ženama koje trebaju ovakvu vrstu podrške i one imaju povjerenje u njih.

● Briga za pružateljice pomoći: u većini proučavanih organizacija, briga za vlastite djelatnike smatra se ključnom za pružanje odgovarajuće skrbi ženama u nevolji. Primjere ovoga nalazimo u tukinainenskom „Kriznom centru za silovanje” (u dijelu koji se bavi silovanjem i seksualnim zlostavljanjem). Nedostatak brige smatra se čimbenikom koji može omesti pružanje usluga (Centar za resurse St. Michel, u dijelu koji se bavi obiteljskim nasiljem).

TEMAT:

PROSTITUCIJA I TRGOVANJE ŽENAMA

Inicijator prakse: Udruga „On the Road” – nevladina udruga

Svojstva ovoga modela:

_On smatra da prostitucija nije izraz slobodne volje već opcija koja se mora smjestiti unutar šireg socio-ekonomskog konteksta.

_Pruža usluge ‘na licu mjesta’ ženama koje su ‘na ulici’.

_Nudi niz opcija ženama žrtvama trgovanja ljudima i/ili zarobljenima u ‘industriji seksa’

_ Koristi se kao instrument za monitoring skrivenih, nevidljivih i novonastalih oblika seksualnog iskorištavanja.

_Aktivno je utjecao na promjene u odredbama za migrantice u Zakonu o prihvaćanju imigranata (1998), koji omogućava širi opseg intervencije kada se radi o ženama žrtvama trgovanja ljudima.

  1. RAZLOZI ZA PODUZIMANJE OVOG PROJEKTA/NAČINA RADA

Udruga „On the Road” osnovana je kako bi se moglo stupiti u kontakt sa ženama koje su prostitutke ili žrtve trgovanja ljudima, ali i doprijeti do onih žena koje ne žele i/ili ne smiju potražiti pomoć od uobičajenih socijalnih službi ili drugih ovlaštenih ustanova. Ovaj pristup bio je prvenstveno postavljen unutar konteksta zdravstvene skrbi kako bi se ženama osigurali kondomi radi zaštite, ali ubrzo je prerastao u službu sa različitim djelatnostima, pružajući različita rješenja čiji je cilj osnaživanje žena i pružanje pomoći kako bi (ponovno) stekle svoju autonomiju. Ova vrsta pristupa, koju je razvila udruga „On the Road”, pokazala se uspješnom pri pristupanju ilegalnim imigranticama koje su česte žrtve trgovanja ljudima. Razvijena je i pomoćna služba u obliku ‘drop-in’ centara, jer su žene s kojima su se djelatnici na terenu susretali često mijenjale boravište, te su oni na ovaj način mogli ostati u kontaktu s njima.

  1. OPIS PROJEKTA/NAČINA RADA i ciljeva

Djelatnici ‘na terenu’ organizirani su u ulične jedinice koje se sastoje od interkulturalnih posrednika sa iskustvom profesionalnog bavljenja socijalnim radom. Moraju posjedovati jezične vještine koje im olakšavaju komunikaciju i rad sa ženama koje susreću. Posreduju i pri sukobima koji se javljaju u lokalnim zajednicama koje se smatraju uvrijeđenima zbog prisustva prostitutki u njihovom susjedstvu. ‘Drop-in’ centri pružaju ženama, na njihovim jeziku, materijale o pravnom savjetovanju i s informacijama o opcijama koje su im dostupne kako bi im se pomoglo da se prestanu baviti prostitucijom. Djelatnici ‘na terenu’ pružaju i savjetovanje, profesionalnu orijentaciju, te interveniraju u slučajevima nasilja nad ženama. Organiziraju se i radionice. Isto tako, oni budno nadgledaju fenomene prostitucije i trgovine ljudima, te bilježe ‘skrivena i nevidljiva’ područja u kojima se razvija seksualna ekspolatacija. Cilj ovoga je da se uspostave mjere intervencije i razvije suradnja sa drugim organizacijama radi sprečavanja širenja daljnje eksploatacije. Kao dodatak osnovnoj pomoći koja se nudi ženama na ulici, razvijaju se i individualizirani programi sa ciljem olakšavanja alternativa prostituciji kroz podršku i osnaživanje. Ove aktivnosti provode se od ranih 1990-tih, no nove mjere uvedene u Zakonu o prihvaćanju imigranata, omogućile su udruzi da pruža ‘programe socijalne pomoći i uključivanja’ žrtvama trgovanja ljudima.

Individualizirani program za žene uključuje slijedeće usluge:

● Sklonište i zaštita: smještaj u hitnim slučajevima i kratkoročna zaštita; trajanje zaštite može se produžiti, no ženama čija sigurnost nije ugrožena, nudi se primarno kratkoročno zbrinjavanje u skloništu, gdje se ženama uz smještaj nude podrška i prateće usluge. Sekundarni smještaj nakon određenog vremena prerasta u nezavisno stanovanje uz daljnje pružanje pomoći ženama.

● S obzirom na pružanje skloništa postoji prethodni dogovor sa drugim ustanovama, posebno ukoliko je ženin život u velikoj opasnosti.

● Pravna pomoć: uključuje pomoć pri dizanju tužbe, te kroz sudski postupak, kako bi se ženi omogućila regulacija njenog pravnog statusa, odnosno da ostane u državi.

● Neke od ostalih usluga uključuju: psihološku podršku; stručno usavršavanje i traženje zaposlenja; zdravstvenu skrb; i tečajeve talijanskog jezika.

Uspjeh u postizanju ciljeva postavljenih u posebnim programima za svaku pojedinu ženu ovisi o razvoju suradnje s ostalim ustanovama. Stoga, organizacija surađuje sa privatnim poduzećima kako bi omogućila stjecanje radnog iskustva; između organizacije i poduzeća potpisuje se sporazum, te je mnogim ženama osiguran posao na neodređene vrijeme ili mogućnost dugoročnog zaposlenja u različitim poduzećima.

Na lokalnoj razini, umrežavanje i suradnja odvija se s velikim brojem ustanova, uključujući druge NVO-e, zadruge, vjerske zajednice, lokalne jedince samouprave na općinskoj i županijskoj razini, povjerenstva za ravnopravnost spolova, lokalne ambulante, urede, policiju i sindikate. Na državnoj razini, „On the Road” je inicirala, te koordinira, krovnu organizaciju u obliku ad-hoc grupe za borbu protiv „Prostitucije i trgovanja ženama”, u sklopu koje se 30-ak lokalnih grupa s cijelog državnog teritorija sastaje kako bi međusobno razmijenile informacije i dogovorile zajedničke strategije za podizanje političkog pritiska i podnošenje zakonskih prijedloga. Ova mreža aktivno je sudjelovala u predlaganju novih mjera „Koordinacijskom odboru za mjere Vlade protiv trgovanja ženama i maloljetnicima sa ciljem seksualne eksploatacije” – Vladino tijelo koje se sastoji od predstavnika iz slijedećih Ministarstava: Ureda predsjednika, Jednakih mogućnosti, Socijalnu skrb, Pravosuđa, Unutarnjih i Vanjskih poslova – za žene migrantice unutar Zakona o prihvaćanju imigranata (1998). „On the Road” je povezan i sa državama istočne i srednje Europe, te posebno s Albanijom, odakle dolazi čak trećina žena migrantica.

  1. ŠTO SMO NAUČILE, te kako naučeno primijeniti

Projekt sam po sebi služi kao model ‘dobre prakse’ te je nadahnuo i javne ustanove i nevladine organizacije da i same uspostave slične sustave za pomoć. Projekt je uspostavio mrežu lokalnih i nacionalnih javnih i privatnih ustanova Italije. Stupio je u kontakt i s drugim europskim državama (Francuskom, Portugalom, Belgijom, Njemačkom). Započet je i novi interventno-istraživački projekt pod nazivom „Podzemlje” („Underground”) koji se bavi novim oblicima trgovine ljudima unutar ‘skrivene’ prostitucije. Cilj je istražiti i utvrditi inovativne modele intervencije u skriveni i nepoznati svijet trgovine ženama u svrhu seksualne eksploatacije, koji je razvijen u skrivenim i nevidljivim prostitucijskim krugovima, poput noćnih klubova, privatnih klubova, salona za masažu, sauna, teretana, hotela i apartmana.

Tablica predloženih indikatora