Ne dati moralnu podršku ženi koju mlati muž sigurno nije feministički pa makar to kazala i Sanja Sarnavka, pa makar iza toga stajale sve B.a.B.e. Nedostatak suosjećanja, a kamoli empatije prema ženi žrtvi nasilja i njenoj patnji, nisu feministički principi. To mogu biti nečiji principi, osobni ili grupni, ali sigurno nisu feministički . . .

Piše dr. med. Suzana Kulović, psihijatrica,
Centar za mentalno zdravlje i ljudska prava
Ženske mreže Hrvatske

Mutne vode hrvatske javnosti

Ne dati moralnu podršku ženi koju mlati muž sigurno nije feministički pa makar to kazala i Sanja Sarnavka, pa makar iza toga stajale sve B.a.B.e.

Hrvatska javnost kao da dokazuje točnost teorije kaosa. Sve je tu nepredvidivo i neutvrdive uzročnosti, sve je naglavce postavljeno i čini se da ništa ne može razbistriti tu mutnu vodu u kojoj se praćakaju i iz nje kliču poruke znanja željnoj javnosti razna čeljad.

Uporno se u porukama javnosti izjednačavaju nasilnici i žrtve u odgovornosti, a i u krivnji! Čine to psihijatri neetično, bez da trepnu, dajući dijagnoze ubijenim ženama (prof. dr. sc. Vladimir Gruden, Vijesti, Nova TV, 19. 000 sati , 17. 6. 2006.), čine to feminističke aktivistkinje također dajući, u tom slučaju profesionalno formalno nekompetentno, iste dijagnoze istučenim ženama potvrđujući na taj način svoju suštinsku nekompetentnost kad je u pitanju nasilje nad ženama.

Ako ga voli, može ju tući

Prosječni građanin/građanka može u Hrvatskoj doći u ozbiljnu zabunu i nedoumicu slušajući i čitajući brojna objašnjenja nasilnih događaja koja mirišu na opravdanja. Primjerice, ako je „ona“ udana za „njega“, ako ga voli i još to i prizna nakon batina, da li to znači da ju „on“ može tući a da „on“ ne bude i odgovoran i kriv već da se odgovornost i krivnja za događaj „prišiju“ „njoj“ ?

Po izjavama jedne feminističke aktivistkinje to tako može. Ona bi ženi koja voli nokog tko ju je istukao, pored dijagnoze, dala literaturu (velikodušno) i dogovorila prisilno liječenje (još velikodušnije). E, mašala, to je baš vrlo civilizirano s osjećajem za bitne detalje.

Slijedi primjer koji ide dalje: ako se „ona“ udala za „njega“ da li je pristala i na to da ju „on“ubije? Mislim na tragičnu smrt štićenice Autonomne ženske kuće Zagreb (AŽKZ) , J.J., koja, uprkos zalaganju pomagačica iz AŽKZ kod svih nadležnih službi (socijalna skrb, pravosuđe), nije ostala živa. Završila je nasilnom smrću u pol bijela dana dok je išla vidjeti svoje dijete smješteno u Dom za nezbrinutu djecu u Nazorovoj po odluci Centra za socijalnu skrb Kloštar Ivanić.

Ubojica, poznati dokazani nasilnik, je nakon brutalnog ubojstva žene sam presudio sebi. U nekom maloumnom komentaru čitatelja članka iz Večernjeg lista ( Potresna isposvijest; Majka ubijene Jelene, 17. 6. 2006.) piše ona više prosta nego narodna izreka „našla krpa zakrpu“. Šta bi sad to trebalo značiti? Znači li to da ubojica nije kriv za ubojstvo ako žrtva ima loš ukus i izabere njega za muža?

Estradni feminizam

Da li to možda znači da žrtva koja je u poziciji koja nije pametna (udana za zlostavljača, na primjer) treba biti mlaćena, javno prozivana i blaćena zbog toga jer je javna osoba a nije se mogla postaviti sukladno feminističkim principima koje zagovara neka udruga? Još se udruga izjašnjava kao feministička i tako je percipirana u javnosti!

Ma kakav je to feminizam bez suosjećanja prema ženi žrtvi nasilja?

Bojana Genov, kordinatorica Ženske mreže Hrvatske, u svojem članku u H-alteru od 12. 6. 2006. to obzirno naziva „Estradni feminizam“. To je zaista eufemizam jer se radi o običnom karijerističkom feminizmu koji ženama koje žive na ovom prostoru ne donosi ništa, pa čak ni solidarnost kad su izmlaćene jer ona (prominentna feministkinja, op.a.) „ne razumije tu ženu“?!

Ne dati moralnu podršku ženi koju mlati muž sigurno nije feministički pa makar to kazala i Sanja Sarnavka, pa makar iza toga stajale sve B.a.B.e. Nedostatak suosjećanja, a kamoli empatije prema ženi žrtvi nasilja i njenoj patnji, nisu feministički principi. To mogu biti nečiji principi, osobni ili grupni, ali sigurno nisu feministički.

Važno je reći da se ne suosjećati sa žrtvom općenito smatra nehumanim; misli se na bilo koju žrtvu.

Pobijeni bez suda

Kažu neki „sručnjaci“ da žrtva svojim doprinosom dolazi u poziciju u kojoj je nadohvat krvnikove ruke. Da li to znači da se žrtve zbog toga što su nadohvat nasilnikove i krvnikove ruke mogu kažnjavati, batinama ili brutalnim ubojstvom (smrtna kazna)? Ne to ne ne znači to, premda je povijest puna mrtvih koje su razni krvnici pobili bez suda jer su im se ovi našli nadohvat ruke.

Većina svijeta se danas slaže da se njoj/njemu i kad je kriva/kriv ne može presuditi metkom. Da li je to jasno iz izjava osoba koje formiraju stavove naše javnosti? Ne nije jasno. Kod nas se opisom žrtve kao mazohistkinje (koja uživa u boli) žrtva optužuje, gradi se svojevrsna isprika i alibi za nasilnikovu akciju (za „samo“ batinanje ili za ubojstvo) jer ga je izazvala takva „poremećena“ osoba (poremećena je, naravno, ako tako kaže jedan od vrhunskih autoriteta u psihijatrijskoj struci u Hrvatskoj).

Bez profesionalne odgovornosti

Jedan dio demokracije je da svatko može izraziti svoje mišljenje. Profesionalno mišljnje podrazumjeva i profesionalnu odogovorost. Kod nas nema odgovornosti ni za govorenje u javnosti ili izjave u medijima (osim kad netko ugrozi osjećaje nekog političara), a ni za činjenje u javnim institucijama.

Profesionalci koji odlučuju o tuđim životima (suci, djelatnici centara za socijalnu skrb) vidno pogriješe u procjeni i nikad nikom ne odgovaraju za svoj „radni propust“ odnosno nesavjestan rad u službi. Ne snose ni troškove pokopa „rezultata“ svojeg rada.

Sve to odnese mutna voda ovog povijesnog trenutka, a događaji se dalje recikliraju kao i papir novina koje ih obznanjuju.

Novi list 23. lipnja 2006.