Dinamika posljedica nasilja nad ženama i nužna pomoć i intervencija društva pod utjecajem su brojnih mitova koji onemogućavaju sagledavanje problema, ženski otpor nasilju i djelovanje profesionalki i profesionalaca u tom smislu . . .

Definiciju pojma psihodinamike dao je Freud ukazujući na odnose potreba/želja, zabrana, obrana i otpora koji se javljaju u metapsihološkim strukturama u raznim situacijama u životu i psihoterapiji. U suvremenoj psihodinamskoj psihijatriji, koja nije isto što i psihodinamska psihoterapija ili psihoanaliza, psihodinamika je pojam koji opisuje suprostavljene sile i strukture unutar osobnosti te njihove interakcije s okolinom u kojoj osoba živi i u kojoj se odvija psihijatrijski rad.

Psihodinamski koncept je koristan za pojašnjavanje psihičkih reakcija i psihičkih posljedica zbog utvrđivanja njihove uzročne povezanosti sa životnim događajima i sa širim društvenim zbivanjima.

Priča o ulozi nasilja u nastajanju psihičke traume u medicini, u psihijatriji pa i u društvu počela je u 19. stoljeću proučavanjima histerije (Charcot, Janet, Freud). U 100 godina postojanja priča o nasilju i o psihičkoj traumi doživjela je nekoliko znastvenih uspona i padova koji su slijedili promjene povijesnih okolnosti, te uobičajene promjene moda za kojima se povode intelektualna traganja (shell-shock, PTSD).

Psihička trauma posljedica je nasilja i bavljenje njom nas suočava s ranjivim dijelom ljudske prirode kao i sa sposobnošću ljudi da čine zlo. Psihička trauma koja je posljedica nasilja u obitelji, u ovom slučaju psihičke traume žena koje su žrtve svojih nasilnih muževa svjedoče o užasnim događajima u jedinicama društva koje se u tradicionalnim patrijarhalnim sredinama kao što je i naša, još smatraju neupitnim i svetinjama (obitelji).

Prirodne katastrofe mogu žrtvovati cijelu oblast, izazvati smrt tisuća ljudi u kratkom periodu vremena ali se svjedoci događaja lako solidariziraju s takvim žrtvama i procesi uklanjanja posljedica na raznim razinama teku manje više nesmetano, ograničeni mahom samo financijskim mogućnostima. Kad je traumatični događaj djelo čovjeka, oni koji o njemu svjedoče uhvaćeni su u sukob između počinitelja i žrtve.

Promatračice/promatrači, svjedokinje/svjedoci, pomagačice/pomagači , novinarke/novinari ili bilo koje druge društvene djelatnice i djelatnici ne mogu ostati neutralni u tom sukobu i prisiljeni su prikloniti se jednoj od strana. Primaljivo je prikloniti se počinitelju, nasilniku i to se uglavnom i dešavalo kroz povijest. Lakše se poistovjetiti s jačom stranom iz naših subjektivnih razloga; empatija sa žrtvom i sa nemoćnom osobom je psihološki naporna i subjektivno neugodna, budi u nama frustraciju i moralne dileme i potiče nas na akciju kojom bi trebali riješiti problem, što često ne možemo, i to nam donosi dodatni doživljaj naše osobne nemoći i nemogućnosti. To nitko ne voli.

Počinitelj, agresor ili nasilnik od promatrača traži da ne čine ništa. On se obraća univerzalnoj želji da se ne vidi, ne čuje i ne kaže ništa zlo. Žrtva nasilja traži od nas da s njom podijelimo bol, da joj pomognemo, da ne zaboravi i da ne zaboravimo. Zajednica želi zaboraviti bolne stvari i taj nesvjesni motiv ometa proučavanje oštećenih nasiljem i oduzima snagu planovima pomoći. Kako bi izbjegao odgovornost za svoje nasilne čine i zločine počinitelj čini sve da pospješi zaboravljanje, tajnost i šutnju. Ako ne uspije zatajivanje, koje je prva crta obrane nasilnika, slijedi udar na vjerodostojnost žrtve koja nije ušutkana.

Nasilnik paradira dojmljivim rasponom argumenata i elegantnih racionalizacija tipa: to se nikad nije dogodilo, žena laže, žena pretjeruje, žena je sama to tražila, sama pala niz stepenice (slično su se Dubrovčani sami granatirali) ili tzv. afirmativnim pristupom apelira da se zaboravi prošlost i krene dalje kao da ništa nije bilo i kao da je to moguće.

A nije moguće. Društveno moćniji, što muškarci jesu u odnosu na žene, definiraju stvarnost i najtraumatičniji doživljaji u životu žene ili djeteta, ako govorimo o obiteljskom nasilju, ostaju društveno nepriznati događaji što žrtvu dodatno obezvrijeđuje i čini ju nevidljivom.

Takvim pomjeranjem u središte rasprava dolazi pitanje da li je fenomen nasilja nad ženama zaista tako prisutan i da li uopće postoji. Vjerodostojnost žrtve nije jedino što se dovodi u pitanje. U pitanju je i vjerodostojnost pomagačica i pomagača te istraživačica i istraživača koji se bave tim promlemom. Oni su često profesionalno marginalizirani i društveno izolirani (najčešće je to nedostatak stvarne potpore radu) jer propituju vrlo moćne konvencije društva kao što je obitelj i muška dominacija.

Hoće li se neka trauma proučavati ili ne je visoko političko pitanje. U Hrvatskoj to dobro znamo prema iskustvima s braniteljima, žrtvama kršenja ljudskih prava, manjinskih prava i konačno po kršenju ženskih ljudskih prava.

Proučavanje traume žena dobiva legitimitet samo u kontekstu koji osporava podređenost žena u obitelji i u društvu. Snažan pokret za ljudska prava jedini može pomoći prevladavanju ove dinamike potiskivanja i poricanja događaja koja je tako svojstvena individualnoj i društvenoj svijesti. Unazad deset godina nasilje među ljudima, pa i ono nad ženama u obitelji i van nje, prepoznato je kao jedan od vodećih osobnih, obiteljskih i javnozdravstvenih problema što je iniciralo i provedbu istraživanja SZO. 2002. godine kao rezultat tog istraživanja objavljeno je Svjetsko izvješće o nasilju i zdravlju.

U Izviješću se navodi da je prema raznim istraživanjima 10-50 % žena doživjelo fizičko nasilje od partnera. Sadržaj Izvješća je već diskutiran na skupu ministara zdravstva svih država južne i jugoistočne Europe koji je održan u Zagrebu 2003. godine. Prema prikazu stanja u tim državama na skupu, a te su države tranzicijske, dijelom i poratne i u njih spada i Hrvatska, nasilje u društvu, a osobito ono prema ženama, još uvijek nije shvaćeno kao prioritetni državni problem.

Tranzicijske zemlje se još guše u strahovima vezanim za nacionalne suverenitete i identitete, te u realnim gospodarskim teškoćama koje dosežu siromaštvo u kojem su većina opet žene. Nasilje nad ženama ima korijene duboko u strukturi društva i ono je izraz povijesno nejednake raspodjele moći između muškaraca i žena, kao i povijesne neravnopravnosti spolova. Po deklaraciji UN-a o eliminaciji nasilja nad ženama ono se definira kao bilo kakav akt nasilja koje se temelji na rodu, a koji za posljedicu ima, ili je vjerojatno da će imati fizičku, seksualnu ili psihološku štetu i patnju žena, uključujući i prijetnje takvim radnjama, prisilu ili samovoljno lišavanje slobode, bilo u javnom ili privatnom životu.

Nasilje nad ženama predstavlja najčešći oblik kršenja ljudskih prava u Europi a obuhvaća fizičko, seksualno i psihičko nasilje u obitelji (šamaranje, malaćenje i premlaćivanje do ubojstva, seksualno zlostavljanje, bračno silovanje, izvanbračno nasilje), nasilje do kojeg dolazi u široj zajednici (silovanje, seksualno zlostavljanje i uznemiravanje na poslu, u obrazovnim institucijama, prisilna prostitucija i trgovanje ženama) te nasilje počinjeno ili tolerirano od strane države.

Nasilje se očituje kao fizičko, seksualno, psihološko, ekonomsko, strukturalno i duhovno. Feministički pokret i filozofija ljudskih prava značajno su doprinijeli prepoznavanju nasilja nad ženama te donošenju i provođenju metodologije rješavanja tog problema.

U Hrvatskoj se na nasilje nad ženama gleda kao na ženski problem a ne kao na društveni problem što implicira neku vrstu ženske krivnje za tu pojavu i na neki način amnestira muškarce i sve važne, većinom muške, strukture društva od odgovornosti, kako za činjenje tako i za nečinjenje. Nasilje nad ženama se ostavlja u privatnosti i intimi partnerstva što onemogućava društvenu pomoć slabijim članovima društva, ženama u ovom slučaju.

Društvo koje ne štiti svoje slabije i najranjivije članove po definiciji nije himano. Tome bih dodala i činjenicu da se feminizam u nas razumije kao psovka koja označava nastojanja ružnih i neuspješnih žena da preuzmu vlast muškarcima što, naravno, nije točno i rezultat je pertificiranog patrijarhalnog mentaliteta u nas koji obilato podržava katolička tradicija (i ostale manjinske vjerske tradicije prisutne na ovom prostoru).To je skandalozna kontroverza jer su žene žrtve obiteljskog nasilja, za koje se zalažu feminističke udruge, prvenstveno, premda ne samo, majke, a majka je deklarativno sveta u društvenoj i vjerskoj tradiciji i u nju se svi zakljin ju.

Unutar ovakvog redukcionističkog i neodrživo nedosljednog gledanja na žene zaista je teško djelovati iz bilo koje profesionalne pozicije: medicinske, psihosocijalne ili pravne. Patrijarhalni mentalitet percipira žene i ženske grupe na način koji umnogome poništava napredak u postizanju jednakopravnosti spolova koje je poticano donesenim naprednim zakonima.

Dinamika posljedica nasilja nad ženama i nužna pomoć i intervencija društva pod utjecajem su brojnih mitova koji onemogućavaju sagledavanje problema, ženski otpor nasilju i djelovanje profesionalki i profesionalaca u tom smislu.

Brojni su tradicionalni patrijarhalni mitovi o nasilju nad ženama. Jedan od mitova je da su žene same nečim izazvale ili zaslužile nasilje jer su lijene, neuredne ili glasne. Istraživanja pokazuju da nije presudno što žena čini i da je zlostavljač taj koji zbog svojih osobnih razloga odabire nasilje kao svoj oblik ponašanja.

Posebno je krivi i ogavan mit o tome da žene uživaju u nasilju jer da nije tako, one bi napustile zlostavljača. Dodjelom etikete mazohistkinje proglašava ih, se zbog tako uvrnute osobnosti, bitno suodgovornim ili jedino odgovornim za nasilje koje trpe. Pri tom se još promovira i predrasuda da se nasilje u obitelji događa kod nastranih parova i da je to njihova osobna stvar.

Nasilje nad ženama se dešava i u prosječnim obiteljima i predstavlja ozbiljan društveni problem jer mu svjedoče djeca, koju to bitno oštećuje u razvoju, a žene to zdravtveno pogađa na razne načine koji koštaju društvo zbog troškova liječnja i najviše zbog gubitka žene kao aktivne građanke u raznim područjima života. Mit je i da se nasilje prekida ukoliko žrtva ostavi zlostavljača jer je većina žrtava u većoj opasnosti kad ostavi zlostavljača; 2/3 slučajeva nasilja je nad ženama koje su razdvojene ili rastavljene od zlostavljača u vrijeme počinjenja nasilja.

Mit je i da alkohol i zloupotreba droga uzokuju nasilje nad ženama. Neki muškarci piju i ne zlostavljaju žene dok drugi ne piju i zlostavljaju žene. Oni koji piju i zlostavljaju žene imaju dva problema za riješiti: problem alkoholizma i problem nasilja.

Mit je da se nasilje nad ženama dešava samo u siromašnim obiteljima nižeg obrazovnog statusa. Nasilje nad ženama se zbiva u svim društvenim slojevima. U višim slojevima ima drugačije oblike, češće je u formi emocionalnog zlostavljanja i podjarmljivanje i veća je “tamna” brojka. Boljestojeće žene se češće obraćaju privatnim psihoterapeutima i psihijatrima i češće izbjegavaju socijalnu skrb i policiju.

Mit je da su žene nasilne kao i muškarci. I muškarci i žene su agresivni, to je dio ljudske prirode, no žene su manje nasilne nego muškarci. Različiti načini socijalizacije nagona kod žena i muškaraca dovode do toga da se muškarci češće prepuštaju dražima fizičke agresije, koriste opasnije oblike nasilja jer su fizički jači, i češće ponavljaju svoje nasilno ponašanje jer ih nitko u tome ne spriječava. Bitna razlika između muškaraca i žena je i u motivima korištenja nasilnog ponašanja: muškarci posežu za nasiljem da postignu ono što žele dok će žene češće koristiti nasilje u samoobrani ili da zaustave već prisutno nasilje. 

Mit je i da je fizički napad muškarca na ženu izoliran incident, rezultat njegovog gubitka živaca koji se ne ponavlja. Fizičko nasilje nad ženom je dio složenog obrasca moći i obrasca kontrole u partnerskom odnosu. Nasilje u partnerskim odnosima se ponavlja i najčešće zahtjeva stručnu pomoć ako želimo iole pozitivan ishod.

Mit je da je mentalna bolest muža uzrok nasilničkog ponašanja prema ženi. Mentalna bolest nije u korijenu muškog nasilja prema ženama i muškarci su odgovorni za svoje nasilno ponašanje koje mogu mijenjati ako ih se na to potakne. Potaknuti ih se može tako da im se kaže i pokaže da su u krivu i da ih se za nasilnočko ponašanje pravovremeno i odgovarajuće kazni. Kažnjava ih se rijetko jer postoji mit da djeca trebaju kakvog takvog oca premda je on nasilan prema njihovoj majci. To je jedno od tipičnih uvjerenja zbog kojih žena ostaje u nasilnoj vezi što je naravno krivo jer djeca od takve obitelji nemaju ništa osim što im se kao miraz dade međugenerecijski prijenos nasilja.

Istraživanja pokazuju da je nasilje u partnerskim odnosima u sljedećoj generaciji više povezano sa prisustvom nasilja među roditeljima (što je praktički nasilje nad ženama) nego s izravnim zlostavljanjem djeteta od strane roditelja. Izloženost djece nasilju ima značajnu ulogu u formiranju spolnog identiteta. Pri tom se dječaci lakše identificiraju s ulogom nasilnika a djevojčice s ulogom žrtve. Među muškarcima počiniteljima nasilja nad ženama je više onih koji su bili svjedoci nasilja oca/muškarca nad njihovom majkom. Žene koje su doživjele nasilje oca/muškarca nad svojom majkom rjeđe se žale na svoje nasilne muževe i teže ih napuštaju (Wolf i sur. 1985.).

Postoji i vjerovanje da ljubav i nasilje ne mogu biti u istom odnosu. U najranijoj dobi djeca nauče da ih ljudi koji ih vole, roditelji na primjer, ujedno i tuku. Tako djevojčice i dječaci govore “tko se tuče taj se voli” i u takvu glupost vjeruju i u odrasloj dobi gotovo uvijek na štetu bivših djevojčica. Nasilni očevi/muškarci su uzrok ozbiljnim obiteljskim disfunkcijama. Zlostavljane žene/majke su često depresivne, imaju psihosomatske smetnje i manje su na raspolaganju djeci. Inače one imaju tradicionalne stavove o obiteljskim spolnim ulogama, trpe frustraciju i usmjeravaju ljutnju prema sebi, postaju socijalno izolirane od prijatelja i svoje primarne obitelji, gube osjećaj osobnih granica i nisu u stanju dobro procijeniti situaciju, prihvaćaju krivnju za partnerovo nasilje, bezuspješne su u uvjeravanju partnera u svoju lojalnost što rade do iznemoglosti i do razmišljnja o samoubojstvu ili do pokušaja samoubojstva.

Nasilni očevi su razdražljivi prema djeci, ne uljučuju se u odgoj, vjeruju u sve mitove o nasilnim odnosima, imaju nisko samopoštovanje, imaju tradicionalne stavove o muškoj superiornosti i stereotipni pogled na ulogu muškarca u obitelji, nemaju osjećaj krivnje ili grižnje savjesti na emocionalnoj razini i kad imaju racionalni uvid da su nasilnici, što često nemaju, imaju slabu kontrolu agresivnih impulsa, vjeruju da njihovo nasilno ponašanje čuva obiteljsku jezgru, i koriste djecu kao zalog i način održanja kontrole u vezi.

Djeca su traumatizirana jer su nazočna nasilju nad majkom a i zbog tog što su i sama često mete očevog bijesa. Studenti koji su u djetinjstvu živjeli u okruženju nasilja oca nad majkom i koji su sami bili zlostavljani doživjeli su stresnijim zlostavljanje majke od vlastitog tjelesnog zlostavljanja (Pećnik, 2003.). Učinci zlostavljanja majke na razvoj i na ponašanje djece Dijete je osjećajno vezano za majku i zlostavljanje majke umanjuje njegov osjećaj osobne vrijednosti, dijete postaje tjeskobno i zastrašeno, doživljava svijet kao nesigurno i neprijateljsko mjesto.

Ovisno o dobi dijete se s takvom situacijom suočava različito (Mullender i Morley).

Dijete predškolske dobi:
– ima brojne tjelesne pritužbe, veliku tjeskobu odvajanja, mokrenje u krevet neprimjereno dobi, sklonost cviljenju i tome da se “prilijepi” nekom kao znak tjeskobe, poremećaj spavanja, usporen tjelesni razvoj, povučenost, pomanjkanje povjerenja prema odraslima, autodestruktivno ponašanje i agresivnost, pretjeranu uslužnost i želju da ugodi, dominantnu temu moći i kontrole u interakcijama, strah od i odbijanje neugrožavajućeg dodira

Dijete osnovnoškolske dobi:
– trajno se tuži na tjelesne smetnje, povučeno je, pasivno, potpuno poslušno, niske tolerancije na frustraciju ili beskonačno strpljivosto; ima ispade bijesa, učestale sukobe s braćom i sa sestrama i s vršnjacima u razredu, agresivno matretira drugu djecu i općenito pokazuje krajnosti u ponašanju

Posljedice u adolescenata su:

– bijeg u drogu ili alkohol, bježanje od kuće, suicidalne misli i pokušaji, homicidalne misli i pokušaji, kriminalna djela, nisko samopoštovanje, poteškoće u odnosima s vršnjacima, smanjeno suosjećanje sa žrtvama, poteškoće u obrazovanju, bijeg u ranu trudnoću, pesimizam u pogledu zadovoljavanja temeljnih poteba za sigurnošću, ljubavi i pripadanjem

Djeca svjedoci očevog/muškog nasilja nad majkom ili drugom važnom ženskom osobom (bakom, maćehom) će vjerojatnije smatrati da je:

– prihvatljivo da muškarci udaraju žene
– nasilje djelotvoran način rješavanja problema
– u redu nekog udariti ako si lud i uzrujan
– neravnopravnost u odnosima normalna-muškarci su jaki i imaju moć i kontrolu nad ženama koje su slabe
– sankcioniranje zlostavljanja izostaje ili je vrlo blago
– ono krivo za zlostvljanje
– ono mora moći zaustaviti zlostavljanje tako da zaštiti mamu i suprostaviti se tati

Dugoročne posljedice nasilja nad ženom /majkom na djeci je:

– kod ženske djece depresija, nisko samopoštovanje, slabija socijalna prilagodba
– kod muške djece sklonost nasilnom rješavanju sukoba, nisko samopoštovanje, slaba socijalna prilagodba

Za ženu nasilje muža/muškarca dovodi u pitanje temeljne ljudske odnose. Nasilje ranjava sebstvo žene koje ona stvara u odnosima s drugim ljudima. Nasilje raskida njene obiteljske spone, prijateljstvo, ljubav i zajedništvo te potkopava sve sustave vjerovanja koji daju smisla ljudskom iskustvu.

Brišući sva dobra iskustva i sva dobra sjećanja, nasilje muškarca nad ženom uništava njen intrapsihički “dobri matrix” kao i dio njenog unutarnjeg svijeta koji sadržava njen spolni i rodni identitet, a sve navedeno je nužno za prosječno normalno. Takve su žene slomljene u svojoj vjeri u bilo kakav red, prirodni ili božanski, nalaze se u stanju egzistencijalne krize jer imaju iskustvo da ih njihov najbliži ne vidi kao ljudsko biće koje je dostojno poštovanja, milosrđa ili bar poštede od fizičke boli.

Psihodinamika nasilja rezultira psihičkom traumom što je puknuće metapsiholoških struktura i puknuće njihove veze sa okolnim svijetom. Da bi se zaustavila ova dinamika ženi se mora omogućiti da podijeli svoje traumatske doživljaje s drugim ljudima, ljudima koji će ih priznati kao nasilne i nepravedne jer je to zalog obnove smislenog svijeta. Da bi se zatvorila pukotina između traumatizirane žene i zajednice esencijalno je da traumatski događaj bude javno priznat i da u svezi s tim zajednica poduzme nešto djelatno. A to bi, osim konkretne direktne pomoći svakoj pojedinoj ženi koja je žrtva nasilja, bila edukacija javnosti o stvarnosti nasilja nad ženama, te pomoć vladinim i nevladinim projektima koje se pomažu kategoriji žena koje su bile žrtve nasilja i koje su ga preživjele.

Dr. Suzana Kulović