Žene imaju pristup slabije plaćenim poslovima i teže se zapošljavaju, a zbog slabijih primanja tijekom radnoga vijeka, pokoje trudnoće i kraćeg radnog staža i u mirovinu odlaze siromašnije nego muškarci . . .
Godine 2003. muškarci su u Hrvatskoj u prosjeku zarađivali 11,4 posto više od žena
Uhvati me ako možeš!
Žene zarađuju manje od muškaraca. Istina stara koliko i ljudski rod ovih je dana dobila još jednu službenu potvrdu: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske objavio je podatke o prosječnim plaćama zaposlenih po spolu za 2003. godinu, koji obznanjuju da su te godine muškarci u prosjeku zarađivali 11,4 posto više od žena.
Najveće se razlike pojavljuju u zračnom prijevozu i duhanskoj industriji, najmanje u građevinarstvu, a tek u dvije djelatnosti žene su zarađivale više od muškaraca: u proizvodnji medicinskih, preciznih i optičkih instrumenata i satova, te kopnenom prijevozu i cjevovodnom transportu.
Navedeni postotak najočitije pokazuje nejednakost i neravnopravnost žena u odnosu na muškarce u Hrvatskoj, ali podaci iz kojih je izveden otkrivaju još strašnije dimenzije potčinjenosti žena.
Piloti i stjuardese, blagajnice i menadžeri
Prvo, otkrivaju da žene u načelu imaju pristup slabije plaćenim poslovima, i drugo, da se uopće teže zapošljavaju. Veće plaće muškaraca u zračnoj i duhanskoj industriji proizlaze iz činjenice da oni u tim djelatnostima obavljaju bolje plaćene poslove pilota i menadžera, dok ženama preostaju slabije plaćeni poslovi stjuardesa i radnica. Tome možemo dodati i sliku što je svi svakodnevno gledamo ulazeći u hramove konzumerističkog kapitalizma, shopping centre kojima su opasani svi hrvatski gradovi. Redovi i redovi blagajni prepuni su prezaposlenih blagajnica, a žene nalazimo i ispred kilometarskih polica s namirnicama. Nasuprot tomu, stranice poslovnih priloga u tisku o ulasku nekog novog trgovačkog lanca ili izvještaji o uspješnosti poslovanja prepuni su slika muškaraca.
Najmanje razlike u plaćama u građevinarstvu objašnjavaju se činjenicom da su tu žene mahom zaposlene u administraciji i na stručnim građevinskim i arhitektonskim poslovima, no svi vrlo dobro znamo da je riječ o daleko manjem broju radnih mjesta u odnosu na ukupnost svih radnih mjesta koje građevinska djelatnost obuhvaća, što samo oslikava podatak da od skoro pola milijuna nezaposlenih u Hrvatskoj većinu čine žene.
Žene i u mirovinu odlaze siromašnije
Komparativni podaci s drugim zemljama, prema kojima Hrvatska ulazi u krug zemalja s nižom razlikom u prosječnim plaćama između žena i muškaraca, samo krajnje naivnima može biti neka utjeha. Na razini cijele EU govori se o razlici od 16 posto, u Sloveniji je taj postotak najmanji (9 posto), a najveće razlike bilježe Slovačka i Njemačka (23 posto).
Ti podaci znače samo jedno: osobe ženskog spola, i to samo zbog spola, around the Globe za isti posao primaju manju naknadu od osoba muškog spola. Čak i onda kada im, uz puno više napora, propitivanja i provjera, uspije domoći se posla inače «rezerviranog» za muškarce. Da slika bude kompletna dodajmo tim podacima i sljedeće: zbog slabijih primanja tijekom radnoga vijeka, prekida zbog pokoje trudnoće, te ukupno kraćeg radnog staža žene i u mirovinu odlaze siromašnije nego muškarci.
Kada je 1937/38 Virginija Woolf pisala svoj antiratni esej «Tri gvineje» nije prošlo ni dvadeset godina od kada su žene stekle pravo biti plaćene za svoj rad (to im je pravo dano 1919. godine), a toliko su godina imale i pristup institucijama visokog obrazovanja, koje su muškarcima u to vrijeme bilo dostupne već 500 godina.
Opisi kićenih radnih mjesta, odjeće i proceduralnih rituala pri obavljanju posla otkrivaju nam iznimnu duhovitost Virginije Woolf, ali prije svega besmislenost društvenog uređenja, sustava kako su ga gradili, organizirali i provodili muškarci, koji je u konačnici imao samo jedan cilj – rat.
Od sume novca koja se stotinama godina odvajala za obrazovanje i potom rad muškaraca lako vam se zavrti u glavi, ali ni ona nije pomogla da se najveće ljudsko zlo – međusobno ubijanje – privede kraju, tj. iskorijeni. Pa je još tada Virginija Woolf zapisala: «(…) Ali to bi značilo sanjati – sanjati onaj vječno sanjani san koji proganja ljudski um sve od početka vremena; san o miru, san o slobodi.
No, dok vam u ušima odjekuje puščana paljba, vi od nas ne tražite da sanjamo. Ne pitate nas što je mir: pitate nas kako spriječiti rat».
Konstantno i neprekidno siromaštvo žena
Sedamdesetak godina kasnije muškarci i dalje ne znaju što je mir i zapravo, kao i u doba Virginije Woolf, ne pitaju žene kako spriječiti rat. U trenucima velebnih proslava prelaska u 21. stoljeće planet Zemlja usijan je od ratova, a dominantne politike i imaoci političkih moći, koji pokreću oružje, konzervativni su muškarci koji otvoreno iskazuju želju za daljnjim, još krvavijim ratovanjima, a um i sposobnosti žena smatraju manje razvijenima od muških, shodno tomu žene neprikladnima da odlučuju o bilo čemu. Kako je u knjizi «Feminist Theory: From Margin to Center» ustvrdila bell hooks, isključiva feministička usredotočenost na karijerizam onemogućila je i feminističkom pokretu sagledavanje cjeline – a to je konstantno i neprekidno siromaštvo žena.
Konzervativni muškarci nude povratak u patrijarhalno kućanstvo, ali riječ je samo o «ignoriranju realnosti masovne nezaposlenosti i muškaraca i žena», a u kojem će žene, nastavi li se trend, biti samo sve siromašnije i siromašnije…
Tako, po tko zna koji put, dolazimo do zaključka da od ponovno recikliranih obrazaca što ih domišljaju muškarci na položajima moći – niš’ koristi.
Nataša Petrinjak
