Imati distanciranu poziciju i šutjeti samo je ponekad ugodno, najčešće štetno, a u slučaju Ženske mreže Hrvatske i onog što se nedavno događalo jest nedopustivo. To osobito vrijedi za one koje i koji se vide kao feministkinje/feministi. A što se stvarno događalo?

Predizborno nam je doba, bliže se predsjednički izbori, kandidata kao na masovnim maratonskim utrkama. I onda se pojavi kandidatkinja, žena, visoka državna dužnosnica Hrvatske demokratske zajednice, i naravno njezina kandidatkinja. Tu nastaje zbrka i metež. Jadranka Kosor, žena o kojoj je riječ, tek što ju je njezina stranka predložila za kandidatkinju za predsjednički položaj, izjavljuje pred TV kamerama da je između ostalih podržava i Ženska mreža Hrvatske. Kaos i kakofonija izjava, konferencija za tisak, ispravaka, demantija i napokon jedna od većih i starijih ženskih udruga u Hrvatskoj, grupa B.a.B.e., dramatično napušta mrežu.

Što li se uistinu dogodilo, kakve su se to nepremostive razlike u političkim stavovima i djelovanju pokazale između Ženske mreže i grupe B.a.B.e. te su potonje odlučile napustiti mrežu, i to u najosjetljivijem društvenom trenutku, doba najvećih političkih aktivnosti – u predizborno doba? No, prije pokušaja da se odgovori na pitanje što se uistinu dogodilo, potrebno je prethodno samo malo vrlo općenite kronologije.

Nakon niza godina, onih prije posljednjeg rata, isključive dominacije ženskih grupa u ”metropoli”, konačno se tijekom posljednjih nekoliko godina događa ono što je bilo nužno i poželjno i što daje ozbiljnu mogućnost da se ženski problemi, ženske teme i feminizam u svemu tome i kroz to, afirmiraju kao tema u cijelom društvu. Događa se Ženska mreža Hrvatske, asocijacija ženskih organizacija, grupa, inicijativa koje pokušavaju osmisliti vlastitu politiku prema van, organizirati se prema unutra, uskladiti mnogobrojne različitosti, reagirati na još brojnije izazove koje ovo naše društvo, kakvo već jest, lifra na veliko. Otvara se mogućnost da se proširi krug i ostvari veći intenzitet i dubina djelovanja u društvu. Takav rad, mukotrpan već i sam po sebi, obilježen je svih tih godina još i najgorim što nam se svima skupa moglo dogoditi – ratom. Onda se tome pridružuje neiskustvo novonastalih grupa u organiziranju kako pojedinačnog rada grupe, tako, još i više, timskog rada u okviru mreže. Svemu tome na smetnju ide i inercija starog centralističkog modela djelovanja, preslikana s državno-nacionalne razine na sve druge društve aktere (bili oni toga svjesni ili ne) i na druge vrste aktivnosti, u kojem je centar jedini koji zna i koji ima pristup svemu: informacijama, sredstvima, kontaktima. U tim okolnostima, dakle, formira se Ženska mreža Hrvatske i prolazi kroz najrazličitije faze traženja načina rada, hvatanja u koštac s unutrašnjim problemima, strukturom, preživljavanjem i istovremeno (jer naravno interni problemi, ma kako bili važni, i iako ponekad mučni i komplicirani, nikome nisu i ne trebaju biti zanimljivi), hvata se u koštac sa cijelim nizom problema koji muče žene u Hrvatskoj i uopće.

Problemi su veliki i brojni, ženske grupe i Mreža sama su mali. Uvjeti rada pod svim mogućim pritiscima, počevši od mnogobrojnih nesporazuma unutar same mreže oko pitanja kako djelovati ( s vremena na vrijeme pojavile bi se diskusije o unutarnjem uređenju funkcioniranja koje se oslanja na stare, restriktivne modele, tako na primjer ideja kodificiranja ponašanja praćena restrikcijama i sl., no na sreću nikada posvema i tvrdo usvojena). Potom pitanja kako postaviti politički program (u najširem smislu), kako odlučiti o prioritetima (jer se, naravno, ne može sve odjednom), a sve pod okriljem feminizma koji dolazi izvana, nisu nimalo olakšavala djelovanje. Pa ipak, lista uspjeha koji se mjeri društvenom, javnom relevantnošću i djelotvornošću, daleko nadmašuje listu problema.
Činjenica naime jest da su doneseni ili izmijenjeni mnogi zakonski akti koji olakšavaju društveni položaj žene ili djeluju na njenoj primarnoj zaštiti (od nasilja u obitelji, u javnosti, na radu i slično).

Činjenica je također da je stvorena društvena atmosfera daleko uviđavnija prema problemima žena no što je to bilo ranih 90-tih (bolje je ne podsjećati na na tadašnji Sabor i razne Bakoviće kao ministre kojima su žene bile povjerene na brigu). Činjenica jest da tući ženu više nije ”stvar intime”, osobito ako se njoj to ne ”sviđa”, jer nakon svih provaljenih slučajeva nasilnih uglednika i ”demokrata”, javno mnijenje je sve manje tolerantno naspram toga.


Činjenica je također da biti uspješna poslovna žena ili vrhunska političarka nije izvanredno stanje već nešto na što se javnost poprilično navikla.
Činjenica jest i to da je utjecaj ženskih grupa (u ogromnoj mjeri uptavo kroz Žensku mrežu Hrvatske), osobito pri svim dosadašnjim izborima, bio nezanemariv (i same smo komentirale kako nam se političari i stranke približavaju u tim vremenima, pa valjda znaju što rade i zašto to čine). Neće biti stoga što smo tako beznačajne i posve neutjecajne (uostalom, cijeli slučaj koji je potakao pisanje ovog teksta spada u tu vrstu političkog dodvoravanja i skupljanja političkih poena). I tako bi se moglo nabrajati dalje i još više. No namjera ovog teksta nikako nije izvlačenje ŽMH iz neprilike, pa da sad treba pobrojati sve uspjehe ne bi li se nekako oprao obraz. ŽMH se našla u maloj neprilici, ustvari u svojevrsnoj, ali produktivnoj, krizi razvoja, no nije prljavog obraza da bi ga trebalo prati.

Kada je Mreža stvorena, bila je očigledna razlika između ”malih” i ”velikih” grupa, starih i novih, pa čak i zagrebačkih i onih drugih. ”Male” i nove, ne-zagrebačke, nastale su većinom iz protesta, često iz očaja, najmanje iz već razvijene svijesti o ženskim problemima uopće, pa onda još k tome i potrebe za političkim ženskim pokretom. Najčešće je to ipak bila reakcija na neposredne, eufemistički rečeno, teškoće. Druge su već imale dugogodišnja iskustva (svakako njihove istaknute članice ”liderice”), blizinu informacija, kontakata, novca (ne kao posljednje po redu važnosti). No interes da se pažnja, energija i rad ujedine i usmjere na doista važne, egzistencijalne probleme žena u Hrvatskoj bio je motiv i ideja vodilja. Pritom su svi rasli zajedno. I ”mali” i Mreža pa i ”veliki”. Ne pada mi na pamet da idealiziram sliku i ne bi bilo dobro ne pamtiti niz ”gafova”, a i većih problema koje je Mreža imala, pa i sama proizvodila. Nobody’s perfect, ali rezultati i perspektive za budućnost daleko nadjačavaju nelagodu rasta.

I sada, kad je Mreža u priličnoj mjeri promijenila, kako-tako izbalansirala unutarnje odnose snaga, kad je postignuta struktura rada koja ima potencijal da djeluje još suverenije i efikasnije – nastaju problemi. Ustvari, umjetno se producira, i to na temelju nekoliko medijskih nespretnosti, poneke neodređenosti, svakako ne zlonamjernosti ili, još gore, političke problematičnosti. Diskusija na ženskoj mailing-listi ”cik-cak”, medijski kaos, loše navođenje rečenoga i još koješta drugo (nema ovdje dovoljno mjesta za prepričavanje svih tih, što nespretnosti, što prilično bezobraznih, uglavnom medijskih poteza) pokazuje da se u samoj stvari ionako ne radi o dijametralno suprotnim stavovima između Mreže i grupe B.a.B.e., koja je, eto, demonstrativno izišla iz Mreže. I jedne i druge bi u osnovi, ali u rečenicama koje se razlikuju u leksičkoj nijansi no ne i u sadržaju, ”podržale kandidaturu JK ali ne i njezin izbor za predsjednicu države”. Ustvari, izrazile su jednu te istu misao. Neprilika je što bi i jedne i druge morale raščistiti tu kontradikciju (ne može se podržati kandidaturu jedne osobe za što ne želite da ta ista osoba bude izabrana, ma koliko ta osoba privatno bila pristojna, šarmantna i nadasve obećavajuća – pa bila ona čak i ŽENA).

Problem, dakle, ipak leži drugdje, a ne u političkoj principijelnosti, na kojoj B.a.B.e. insistiraju u vlastitom slučaju, jer iz svih medijskih napisa i diskusije na listi ”cik-cak” navedena je kontradikcija više nego razvidna. Nekako sve upućuje na problem prerastanja Mreže u savez (termin je uvjetan i koristim ga samo kao opis povezanosti članica Mreže) relativno jednakih pojedinačnih organizacija, pri čemu se (napokon!) dogodilo da upravljanje (u smislu koordinacije, a ne držanja možebitne vlasti) preuzmu predstavnice tzv. malih grupa iz malih centara ili neke nove žene. S druge je strane u ovoj priči grupa B.a.B.e., koja po svemu sudeći i još od znatno ranijih vremena ima ponešto hipertrofiran osjećaj vlastite važnosti i političke mudrosti, što samo po sebi ne spada u prigovore (naprotiv!) sve dok ne postane prepreka za normalnu suradnju na dogovorenim aktivnostima. Pitanje liderstva je ionako osjetljivo pitanje i svako niveliranje ili, bolje rečeno, izrastanje nekih novih liderica hoćeš-nećeš ugrožava staro liderstvo. No to spada u psihologiju i dolazi kasnije. Bitno je po mojem sudu pitanje određivanja (ili, bolje rečeno, omeđivanja) prostora tema i djelovanja, te proglašavanje prava na njih. Ono što se, i to ne samo između redaka, dade vidjeti jest preklapanje upravo u domeni djelovanja između Mreže i grupe B.a.B.e.

Osobito je to vidljivo u predizborno vrijeme. Političari umivaju vlastite političke programe, nude saveze i potpore, nastoje djelovati fleksibilno i susretljivo za sve što bi možda moglo donijeti koji glas… sve već viđeno. To je pak, s druge strane, doista plodno vrijeme za javno otvaranje brojnih pitanja, mogućnosti utjecanja na buduće poteze onih koji dođu na vlast nije posve isključena ni zanemariva, i prirodno je da marginalne grupe (kakve su ženske grupe i organizacije) koriste pogodnost političkog trenutka. To je ujedno i vrijeme intenzivne medijske pažnje, pa su mogućnosti promocije izuzetno velike.
I tu nastaje naš problem. ŽMH, koju čini četrdesetak grupa diljem Hrvatske, čini upravo to što i treba činiti u predizborno vrijeme. Nastoji javno predstaviti i nametnuti vlastiti program, skrenuti interes političarki / ara i javnosti na specifične ženske probleme, nastoji iznuditi politička obećanja i sl. Sama činjenica brojnosti i rasprostranjenosti Mreže, bez obzira na brojne probleme i nedostatke u unutrašnjem funkcioniranju, jest respektabilna i svatko onaj ili ona koja nešto zna o politici složit će se da je takvo objedinjavanje rada (a ne da svatko to isto čini pojedinačno, kako je to bilo i kako još uvijek često jest) garancija kakve-takve efikasnosti. I sada vidimo da je posao jedan – predizborno djelovanje, predizborna politika – a grupe koje su namjerne da se time bave su dvije: ŽMH i B.a.B.e. Svjesno ili nesvjesno, procjena je članica grupe B.a.B.e. da im je okvir Mreže tijesan. Osjećaj vlastite veličine i važnosti traži i adekvatan tretman u javnosti u kojoj se hoće i posebno, izdvojeno mjesto. Uostalom, takvom zaključku se i nije trebalo previše dovijati. Slijedeći izjave članica grupe B.a.B.e. (uglavnom koordinatorice grupe, Sanje Sarnavke) uočava se tendencija usmjeravanja sukoba na unutrašnje odnose.

”Jednostavno, ja drukčije razumijevam kako bi Mreža trebala funkcionirati. Moje je mišljenje da je dosta toga da se od 46 ženskih organizacija stalno ističe samo njih pet-šest, dok ostale tavore. Također, čini mi se da bi vodstvo trebalo podmladiti, inače će se sve pretvoriti u vijeće starica. S tom sam idejom i odstupila s mjesta zagrebačke koordinatorice u proljeće ove godine.
Kad sam, međutim, shvatila da su sve ostale koordinatorice ponovo izabrane, vidjela sam da stvari idu u smjeru s kojim se ne slažem”
(”Mesić pridonio mačističkom folkloru”, Novi list (Pogled) 30.10.2004.).

Sve je to, načelno govoreći, dobro sročeno, međutim, upitan je odabir trenutka za djelovanje u tom smislu, napuštanje mreže kao akt političke konzekventnosti. Za tu reakciju je, naime, bilo vremena cijelih nekoliko prethodnih godina, jer je mreža cijelo to vrijeme upravo i izgledala tako kako ju je opisala S. S. Isto vrijedi i za reizbor koordinatorica o kojima S. S. govori. Od njihova reizbora prošlo je jako puno vremena, u kojem se također moglo djelovati.
Stoji također i korisno zapažanje i kritika o proceduri i transparentnosti rada, ali opet s popriličnim odlaganjem djelovanja, sve do politički najnepriličnijeg trenutka. To se može razumjeti ili kao potpuna politička ignorancija ili kao vođenje politike koja ima ograničen fokus interesa usmjeren na vlastito javno djelovanje i/ili promociju.

”Mimoilaženje procedure u donošenju odluka koje se tiču sviju grupa-članica, S. S. smatra razlogom apsolutno vrijednim odlaska. Mi nismo lobistička ni politička stranka, nego smo prije svega dio civilnog društva. Političare i političke stranke ne podržavamo – mi hvalimo ono što rade dobro i kritiziramo ono što u njihovom radu ne valja. Ako hoćemo imati nešto ozbiljno kao što je Ženska mreža, moramo voditi računa o transparentnom djelovanju. Ako sami nismo transparentni, kako ćemo kritizirati političare, pita se Sarnavka, ističući kako izlazak B.a.B.e. iz Mreže ne znači prekid suradnje sa ženskim grupama nego, obrnuto, početak opsežnih razgovora o poboljšanju koordinacije među udrugama.”
(”Podrška Jadranki Kosor rasparala Žensku mrežu”, Novi list, Novosti, 21.10.2004.)

Rečenica s kraja citata je neozbiljna ali ipak sadržajna. Držati ‘nogu u vratima’, da se baš ne zatvore potpuno, praktično je pa stoga možda i korisno, ali govori o plitičkoj zbrkanosti i nedosljednosti.

Da se radi o ”sukobu na feminističkoj… ” a ne o principijelnosti, a još manje o odgovornosti za vlastito djelovanje u javnom prostorru, možda više od svega navedenoga, govori sljedeći citat:


”B.a.B.e. se nisu složile s podrškom Jadranki Kosor i kad sam na televiziji čula o čemu se radi, skoro sam se onesvijestila. Kosor je ozbiljna političarka i ne bi se istrčala javno govoreći o podršci Mreže, a da je zbilja nije dobila. Poznato mi je da se koordinatorica Mreže našla s njom i očito donijela takvu odluku bez potrebnog konsenzusa svih članica, ispričala je Sanja Sarnavka, koordinatorica grupe B.a.B.e. ”
(”Podrška Jadranki Kosor rasparala Žensku mrežu”, Novi list, Novosti, 21.10.2004.)

prema kojem je Kosor ozbiljna političarka, i njezina je neupitna. Što se pak tiče koordinatorice mreže koja se našla s Kosor, za S. S. je ”očito” da je nekakva odluka o podršci donesena. I onda, dakako, slijedi odgovor, izlasci-ulasci, izjave-demantiji i ostali folklor. Sve poznato i viđeno kod ”velikih”.

Strka oko beznačajnosti uz ponešto podmetanja (koga je Jadranka Kosor zvala ili tko je nju pozvao, bijaše li to demanti ili ispravka ili nešto pedeseto), brzina organiziranja medija (press-konferencije u trku, izjave na stepenicama), koliko je smiješna toliko i groteskna i jedina joj je svrha da bude ‘stroj za maglu’.

Šteta je počinjena, ali nije nepopravljiva. Sada o političkoj pameti i hladnokrvnosti članica ovisi hoće li ”Mrežica” (kako joj snishodljivo tepaju B.a.B.e.) prebroditi ovu krizu. Sudeći prema dubini krize, to uopće ne bi trebao biti problem. Uostalom, pravi problemi su drugdje i s njima se treba suočiti.

Đurđa Knežević
Kruh i ruže broj 25

Đurđa Knežević: Conflict among Feminists…

Summary

The importance of events on women’s feminist scene in Croatia has gained space in the editorial, and it involves complex processes of building network of women’s and feminist organisations, and, especially, on the network’s political involvement. The reason for this was the conflict about the women candidates who ran for the past presidential elections in Croatia, and it involved the Croatian Women’s Networka and B.a.B.e., one of the oldest and most influential organisations within the network. The conflict was superficially resolved with B.a.B.e. leaving the Network.

The author of the editorial defines the true causes for this course of events. She provides a brief historic overview of the formation, growth and development of the Network. Namely, at the time of the Network formation, the difference between “little” and “big” groups, old and new ones, even Zagreb’s and other ones, was apparent. “Little” and “new”, non-Zagreb groups were often created out of protest, often out of despair, and least out of a developed conciousness on eomen’s issues in general, and the need for political women’s movement. In majority of cases it was a reaction to immediate, to put it mildly, difficulties. Other groups had years of experience already (by all means, their prominent “leader” members), closeness to the information, contacts, and (at last, but not the least) the money. However, the interest to direct and unite attention, energy and work towards truly important, existential problems of women in Croatia was a motive and guiding light. In the process, everyone grew together – “little ones”, the Network, and the “big” ones, as well.

The core of the conflict is defining (or, better to say, setting the boundaries for) the area of work and actions, and declaring the rights to those. What was visible, and not only between the lines, is overlapping of action domains for the Network and group B.a.B.e. Namely, there is one job – election actions, election politics – and at least two groups with an intention to deal with it: The Women’s Network Croatia and B.a.B.e. On conscious or unconscious level, B.a.B.e. group members feel that the Network framework is to tight. The sense of one’s own greatness and importance seeks adequate treatment in public, and also special, separated position. After all, this conclusion was not difficult to reach. There is number of B.a.B.e. members’ statements, in media and electronic conferences, revealing the very same tendency.

By all means, with slight difficulties in the public, when it comes to credibility of both sides, the Women’s Network Croatia remains to be important organisation in women’s politics, and politics in general, in Croatia.